Dobrodošao resurs u borbi za bolje radne uvjete

Ekstremni pritisci kojima je kulturni sektor izložen u jeku pandemijske krize doveli su do razmjernog intenziviranja angažmana raznih aktera na temu radnih uvjeta u kulturi. U tom je pogledu, osobito na nezavisnoj sceni, uočljiv porast inicijativa čije djelovanje je u biti sindikalno, usmjereno na popunjavanje praznine koju ostavlja kompromisersko pozicioniranje dijela dugovječnijih strukovnih organizacija. Dobar je primjer takvog djelovanja prošlogodišnje objavljivanje strukovnog cjenika za scenariste, dramaturge i pisce izvedbenih djela, koje dugujemo SPID-u, a također vrijedi izdvojiti rad neformalnih inicijativa Za KRUH i Za poštenu plaću, pokretač kojih je kustoski kolektiv BLOK. Upravo njima dugujemo i upravo objavljeni “kodeks prakse“, naslovljen Za pošteno plaćeni rad u kulturi. Riječ je o otvorenom dokumentu objavljenom u obliku digitalne brošure – čitatelji_ce su pozvani_e da mu doprinesu sugestijama putem maila – u kojem se na 12 stranica daju osnovni naputci za definiranje i ugovaranje primjerenih radnih uvjeta u sektoru.

Ključna vrijednost kojom se Kodeks vodi je načelo pravedne naknade, čija provedba “treba osigurati dostojanstvo rada svima u polju, bez obzira na vrstu posla i tip zaposlenja”. To znači da “svatko mora imati pristup angažmanima i zapošljavanju u kulturnom polju koje se vodi načelom pravedne naknade. Svaki rad treba biti reguliran ugovorom, a njegova se cijena dogovara primjenom strukovnog standarda odnosno cjenika. Strukovni cjenik služi kao jamstvo najbolje prakse, a trebao bi se primjenjivati uz komplementarne afirmativne preporuke”, kako stoji u Kodeksu.

Ukazujući, s jedne strane, na ravnopravnu važnost svih sudionika u provedbi umjetničkih i kulturnih programa – od administrativnih i tehničkih radnika_ca do umjetnika_ca i stručnjaka_kinja – te, s druge, na neravnopravnost različitih oblika angažmana, odnosno zaposlenja, autori_ce Kodeksa naglašava važnost formalizacije suradnje putem ugovora kao “prostora zahtijevanja” te iznose niz “afirmativnih preporuka”. Potonje definiraju kao “mehanizam kojim se potiče ravnopravan pristup radu u kulturi, jednakim plaćama koje se temelje na energiji i vremenu uloženom u pojedini segment rada, bez obzira na dob, rod, porijeklo, rasnu i etničku pripadnost i administrativni status radnika i radnica, i jednakim radnim uvjetima koji se grade kroz dijalog, a definiraju ugovorom između poslodavca i radnika/ce”.

Kodeksom definirane preporuke sežu od općenitog zagovaranja ravnopravnog pristupa radu u kulturi do egzaktnih tehničkih smjernica poput  izjednačavanja desetogodišnjeg radnog iskustva u polju sa završenim specijalističkim studijem ili uzimanja u obzir svakog oblika rada u kulturi, uključujući i autorske i slične ugovore, pri raspisivanju natječaja za radna mjesta. Riječ je, kao što je već navedeno, o nedovršenom popisu, koji će se nedvojbeno širiti kroz proces participacije dionika u polju, no objavom Kodeksa svakako je načinjen dobrodošao korak prema širenju resursa na koje se radnice i radnici u kulturi mogu osloniti pri borbi za bolje radne uvjete.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.