Obrazovanje kao politički i etički čin

Dejan Ilić i Ana Kolarić u Bilješci uz izbor tekstova osvrću se na tranzicijski kontekst unutar kojeg je obrazovanje potisnuto na marginu javnog interesa. Dominantni diskurs ustraje na njegovu prilagođavanju nejasno definiranim kriterijima tržišta rada. Iza retorike koja naglašava nužnost strukturnih reformi u polju obrazovanja krije se, kako pokazuju tekstovi okupljeni u Reči, nametanje volje jačeg, pri čemu se jači najčešće razumije u nekom tržišnom smislu, u smislu posjedovanja ili polaganja prava na društveno bogatstvo. Uzimajući to u obzir može se reći, kako to radi Michael Apple, kako je otvaranje pitanja o obrazovnoj politici “inherentno politički i etički čin”. Zajedničke pretpostavke svih tekstova  okupljenih u časopisu su da svi koji sudjeluju u obrazovanju snose ili moraju snositi jasno utvrđenu odgovornosti i da se obrazovanje razumije kao prostor unutar kojeg svi mi, kao građani jednog društva, učimo živjeti zajedno. Iz toga slijedi da obrazovanje mora biti svima dostupno i zasnovano na principima slobode i jednakosti. Tekstovi Pierrea Bourdieua i Jean-Claude Passerona, Basila Bernsteina, Michaela Applea i Petera McLarena pripadaju sociologiji obrazovanja, a tekstovi Richarda S. Petersa, Pat A. White, Amy Gutmann, Waltera Feinberga i Marthe C. Nussbaum filozofiji obrazovanja. Pored toga, Michael Apple i Peter McLaren smatraju se važnim zagovornicima kritičke pedagogije koja se temelji na idejama brazilskog edukatora Paula Freirea.

Richard S. Peters i Pat A. White u tekstovima Ciljevi obrazovanja- pojmovno istraživanje i Obrazovanje, demokracija i javni interes bave se filozofijom obrazovanja: samim pojmom obrazovanja, ciljevima obrazovanja i njegovim opravdavanjem. Obrazovanje u demokratskom društvu mora biti u javnom interesu, pa je od krucijalnog značaja tko određuje što je to javni interes. Basil Bernstein u tekstu Klasa i pedagogije: Vidljive i nevidljive ukazuje na utjecaj pedagogija u procesu društvenog formiranja identiteta unutar obrazovnog sistema. Bourdie i Passeron u članku Reprodukcija  u obrazovanju, društvu i kulturi pokazuju kako je specifična funkcija obrazovnog sistema prikrivanje njegove objektivne funkcije, odnosno objektivne istine o njegovoj povezanosti sa struktrom klasnih odnosa. Njihova analiza donosi zaključak kako školski sistem, s ideologijama i efektima proisteklim iz njegove relativne autonomije, buržoaskom društvu u njegovoj sadašnjoj fazi služi legitimizaciji društvenog poretka i nasljednom prenošenju privilegija. Michaela Applea zanimaju problemi “legitimnog znanja i “skrivenog kurikuluma”, kao i uloga nastavnika u obrazovnoj reprodukciji društvene nejednakosti. Appleov tekst Što postmodernisti zaboravljaju: Kulturni kapital i oficijelno znanje pokazuje i zašto je često neophodan teorijski eklekticizam, kako bi se pored, recimo, društvenih klasa, u središtu analize nove sociologije obrazovanja mogla naći i pitanja roda, rase, etniciteta, seksualne orijentacije. Peter McLaren, edukator i aktivist, u tekstu Multikulturalizam i postmoderna kritika: Ka pedagogiji otpora i preobražaja zagovara progresivnu pedagogiju otpora i preobražaja i nudi svoju verziju ratobornog postmodernizma za koju je karakteristična pluralna koncepcija pravde.

Walter Feinberg u tekstu Zajedničke škole za različite identitete: Nacionalno jedinstvo i kulturna razlika ispituje odnos između obrazovanja i demokracje, a u okviru toga inkluzivni nacionalni identitet u multikulturnom društvu. Politologinja Amy Gutmann, u tekstu Demokratsko obrazovanje, u nešto drugačijem ključu, zagovara “školovanje čiji je cilj podučavanje umijećima i vrlinama demokratske deliberacije” i ističe da obrazovni autoritet mora biti “podijeljen između roditelja, građana i profesionalnih edukatora”. Radovi Marthe Nussbaum objašnjavaju zašto studiji humanistike, a posebno književnosti, imaju centralni značaj za obrazovanje građana demokratskih društava. U tekstu Njegovanje čovječnosti: Klasična obrana reforme u liberalnom obrazovanju ona preko čitanja književnih djela pokazuje kako se zapadna estetska tradicija tokom povijesti posebno zanimala za zajednicu i zaključuje kako obrana takve tradicije u suvremenim “kulturnim ratovima” zaslužuje našu podršku. Drugi prevedeni tekst Marthe Nussbaum, Ne za profit: zašto je demokraciji potrebna humanistika, pokazuje uloge humanistike u konstituiranju društva koje će promicati jednake šanse svih ljudi da ostvare svoje sposobnosti kao ljudska bića. Reč donosi i Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju Akademske solidarnosti o kojoj više čitajte ovdje.