Poptika Piše: Šefik Šeki Tatlić
“U marksističkom modelu, radnik je pozvan da se odupre servilnom i samoponižavajućem ponašanju koje mu onemogućuje da svoj usud usporedi s usudom bogatih i da bez ustručavanja zatraži razdiobu bogatstva; istodobno, on se poistovjećuje sa sebi sličnima, zaposlenima i nezaposlenima, prema kojima osjeća empatiju i solidarnost… Genij desnice bio je upravo u preokretanju te sheme. Sada se radnik poistovjećuje s bogatima i uspoređuje se s onima koji su u istoj situaciji kao on: imigrant dobiva socijalnu pomoć, nezaposleni ujutro spava dok on ‘rano ustaje’ i odlazi na tlaku… Njegova je mržnja tako vješto skrenuta s legitimne mete i vidimo ga kako upada u pravi začarani krug: što mu se uvjeti života više pogoršavaju, to više glasuje za politiku koja ih još više pogoršava.”
Mona Cholet
Na tragu onoga što solidarnost (po Websteru) znači, a znači zajedništvo grupe ili klase koja proizvodi ili je bazirana na zajedničkim interesima, ciljevima ili standardima, pitanje o interesima, ciljevima ili standardima je otvoreno za interpretaciju. A te interpretacije ne moraju nužno biti one koje vode solidariziranju oko ciljeva borbe protiv kapitalističke hijerarhije eksploatacije, sistema klasnog ugnjetavanja i svih vrsta diskriminacije.
Kako nagovještava i navedeni Choletin citat, dominantan oblik solidarnosti kojemu danas svjedočimo potpuno je drugačiji od koncepta solidarnosti kao neke vrste aktivne empatije prema drugom potlačenom članu zajednice. Na isti način kako je proizvodnja evoluirala i kolonizirala sva područja života, tako je i solidarnost (de)evoluirala u područje u kojemu je njen kolektivni prefiks zamijenjen individualnom potrebom za koristi i/ili komocijom.
Da budemo precizniji, kolektivni prefiks solidarnosti je zamijenjen, točnije prognan pod utjecajem dereguliranog, neograničenog tržišta (i političkih opcija koje ga zagovaraju) koje, kada ne privatizira javnu sferu, organizira intimu subjektiviteta tako da taj subjektivitet stupanj svoje emancipacije izjednačava sa stupnjem svoje tržišne vrijednosti, dekolektivizira ga.
Ono što je najopasnije unutar takve vizije solidarizacije je to što se društveni konflikt dislocira iz polja društvenog u polje tržišnog, konzkventno partikualrnog, subjektiviziranog i estetiziranog.
Postavlja se pitanje zašto Cholet smatra da ovakvu situaciju kreira desnica. Naime, logika ovakvog načina solidariziranja savršen je kompromis između neoliberalne politike, koja zagovara deregulirano tržište (tako divinizirajući profit), i desnice, koja se u ultimativno perfidno/licemjernom maniru prezentira kao rješenje za “narušeni sistem vrijednosti”, stvorenog od kapitala kojeg ista ta desnica po defaultu podržava.
Odvajanje privatnog i javnog
Latino-američka anegdota kaže da svećenik koji siromašnima daje hranu biva proglašen svecem, a svećenik koji gladnima objasni zašto su gladni biva proglašen socijalistom.
Ova anegdota upućuje na to da je priroda kapitalističke hijerarhije moći, koja proizvodi mrtve u Trećem i robove tržišta u Prvom svijetu, ujedno i racionalizirana kroz glorifikaciju privatne nad javnom sferom. Ona solidarnost koja izbjegava prozivanje te moći kao suštinski eksploatacijske, stoga je dio spomenute racionalizacije.
Solidarnost kao čin pasivne empatije, iako i takva zna biti izopačena (evo, Papi Benedictu veća su globalna prijetnja homoseksualci nego glad, rat, kapital itd.) ili solidarnost koja služi hollywoodskim celebrityima da po grobljima Trećeg svijeta grade svoje karijere kao humanisti, solidarnost je koja zapravo doprinosi racionalizaciji učinaka kapitala.
A zapravo bi upravo trebalo biti suprotno. Pojam solidarnosti treba dakle govoriti o potrebi za djelovanjem protiv neoliberalne hijerarhije eksploatacije. A ona je možda najviše oličena kroz partikularizaciju određenog prava i-ili kroz razdvajanje privatnog od javnog.
Kako kaže Ranciere, obrtnik ili radnik kao politički subjekt je onaj koji se odvaja od doznačenog mu privatnog, nepolitičkog svijeta kojeg ti termini podrazumijevaju.
Solidarnost u ovom smislu treba vidjeti kao doprinos naporima da se artikulira potreba za epistemiološkom separacijom od doznačenog privatnog, nepolitičkog svijeta – da se odbije pristanak na egzistenciju u nekom morbidnom, individualnom svijetu separiranom od vanjskog svijeta. Upravo se solidarnost koncipirana na ovakav način od strane neoliberalne vlasti stigmatizira kao prepreka ka individualnom “uspjehu” u životu. Ali, upravo koncipirana kao takva, kao koncept koji ne priznaje “privatno” kao zamjenu za društveno, solidarnost je nužno politička, a samim tim i klasna kategorija.
Ranciere kaže da, kao političko ime, građanin pravilo jednakosti, koje je postavio zakon i njegovo načelo, suprotstavlja nejednakosti koje obilježavaju “čovjeka”, tj. privatne pojedince podvrgnute moći rođenja i bogatstva.
Stoga se, u percepciji građanina kao političkog imena, solidarnost ostvaruje s onima koji djeluju protiv razdvajanja sfere privatnog i javnog dok god to djelovanje implicira univerzalizam – u smislu da se na partikularno i univerzalno pravo gleda kao na jedno te isto.
U prilog tomu, u intervjuu za ljubljansku Reartikulaciju Peter McLaren, (profesor urbane edukacije na UCLA i jedna od vodećih figura u polju znanom i kao kritička pedagogija) kaže da (klasna, op.a.) borba treba pretpostavljati simultanost univerzalnog i partikularnog prava. Po McLarenu, na taj se način ne privilegira ideja kulture kao označiteljskog sistema, nego kao forme koja je integrirana u materijalnost društvenog života.
Isključenost kulture iz materijalnosti društvenog života je, u slučaju Hrvatske odražava i kroz slijedeći primjer. Dok je sve primjetnija tendencija ka privatizaciji javnog sektora, sve je više humanitarnih akcija, raznih donatorskih događaja koji kao da pokušavaju kompenzirati za one aspekte javnog sektora koji ne funkcioniraju. U tom smislu solidarnost kao da postaje puka kulturna značajka, puki aksiom koji negira materijalnost društvenog života i koji negira interakciju političkog, društvenog i ekonomskog. Kultura postaje dijelom populističke politike koja negira uzroke koji su i stvorili potrebu za solidariziranjem.
Na stranu lokalni kontekst, “populističke politike” su u neoliberalnom kapitalizmu općenito, kako navodi Mona Cholet, zapravo oklada da će birači zaboraviti na svoje sve manje ugodne životne uvjete, uronivši u blaženo promatranje jet-seta – uključujući tu i političku klasu – zahvaljujući lijepim slikama i poučnim pričama kojima se hrane.
Biti solidaran stoga znači ne pristajati na negiranje postojanja društvenih antagonizama i konzekventno nepravednu raspodjelu bogatstva te općenito dislokaciju sfere zakona, samim tim i svih fundamentalnih prava garantiranih minimumom demokratske norme, koji su na neki način garantirani od države.
Međutim, država McLarenu nije neutralan pojam; ona nije autonomna regija koja na čudesan način pluta iznad nesređenog svijeta klasnih antagonizama. U tom se smislu, zbog toga što se minimum demokratske norme (prava na dostojanstven život, rad, jednakost) ne primjenjuje, solidarnost sa žrtvama tog neprimjenjivanja ispostavlja i kao nužnost da se djeluje protiv raskola privatno-javno.
Ipak, ne radi se samo o tome da se glorificira javnu sferu kao ultimativnog izbavitelja iz spomenutog raskola. Jer i javna sfera u slučaju kada demokracija reprezentira volju većine koja nije utemeljena u humanističkim vrijednostima ne mora biti ništa više do agensa relativizacije kapitala. McLaren tako smatra da u općenitom kontekstu klasne borbe treba izbjeći “sudbeni relativizam” koji govori da nema racionalnog temelja za zagovaranje jednih uvjerenja nad drugima. Što znači da ne treba pristati na vjerovanje da su svi argumenti i uvjerenja jednako vrijedni.
Dakle, neka uvjerenja i argumenti su ipak superiorniji od nekih drugih. Solidarnost stoga treba kolektivizirati kao odraz volje za političkom moći za borbu za humanističke vrijednosti, a ne individualizirati je kao simulaciju savjesti za neoliberalnog konzumenta ili sredstvo dolaska na vlast desničarskog fundamentalizma.
Objavljeno
Objavljeno
