Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
“Predlažem svima iz neprofitnih medija da razmisle o alternativnim rješenjima”, rečenica je izgovorena pred kraj priloga, otprilike u 19. minuti Dnevnika HRT-a emitiranog u petak, 5. veljače. Izgovorena je nevjerojatnom, zastrašujućom lakoćom, gotovo usput, a njezina pozicija u montažnoj sekvenci na samom kraju priloga, kada se ono bitno, čini se, već ispuhalo, semantički ju je smjestila tamo gdje to perceptivno više nije važno. Izgovorio ju je, pretpostavljate, ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je time, sve ostale diskvalifikacije na stranu, neminovno odredio smjer svoje kulturne i medijske politike. Tijekom posljednjih 25 godina izrečeno je vjerojatno na stotine takvih rečenica, s posljedicama u tisućama izgubljenih radnih mjesta, a da ih većina nas ili nepažnjom nije zamijetila ili se s tom nevjerojatnom, zastrašujućom lakoćom nije imala snage suočiti. Ili nas jednostavno nije bilo briga. Bili su to neki drugi ljudi, bili su to neki drugi radnici, to nismo bili mi. Srećom, bilo je onih koji su to primjećivali: tu nevjerojatnu, zastrašujuću lakoću miniranja spomenika, tu nevjerojatnu, zastrašujuću lakoću paljenja knjiga, izbacivanja ljudi iz stanova i s radnih mjesta. “Postavljeno iz nešto drukčijeg kuta, ovo se pitanje u dijelu medija danas ovako formulira: prikrivaju li zapravo spektakularni kulturno-svjetonazorski manevri znatno zlokobniju ofenzivu kapitala na socijalna i radnička prava koja se polako priprema u pozadini, dok vlast slaže redove?”, piše Boris Postnikov za Bilten, “Ili će, neovisno o budućoj ekonomskoj politici države, oni prerasti u rat do potpunog uništenja mukotrpno ostvarenih prava manjina i temeljne slobode govora?”
Osamdesete godine prošlog stoljeća kulturološki su izuzetno potentno istraživačko područje. U angloameričkoj se popularnoj kulturi, kao odjeku tektonskog političkog pomicanja udesno s obje strane Atlantika, istovremeno javljaju i otpor i konformizam, povišena napetost oko borbe za značenje i inače karakteristična za polje kulture. Eksploatacija “tinejdžerske kulture” tako, s jedne strane, u zenit ulazi pojavom MTV-ja, a s druge kroz holivudske trendove, koji je tih godina posebnu pažnju pridavao tinejdžerskim romantičnim komedijama. Jedna od njih, Say Anything redatelja Camerona Crowea, zauzima ikoničku poziciju tog žanra, a ako je vjerovati kritičarki Hadley Freeman, od žanrovskih pandana odskače i kao “istinska feministička ljubavna priča”.
Sumirajući glazbenu 2015. godinu, u tekstu Strašne žene u glazbi Ivna Franić analitički je zagrebla ispod površine centra u područje zanemarene periferije. Analiza je to koja u obzir uzima poziciju gotovo svih aktera uključenih u glazbenu proizvodnju: od umjetnica, preko tehnike i medija, pa sve do slušateljica. “Slično kao što se prije koju godinu raspravljalo je li porastao broj žena koje se bave elektroničkom eksperimentalnom glazbom ili su postale vidljivije”, piše Franić, “u 2015. smo mogli pročitati da svijet treba više glazbenih kritičarki, odnosno da ne trebamo više kritičarki nego za početak valja prepoznati broj i kvalitetu postojećih. Ono oko čega se i glazbenice i kritičarke, kao i brojne druge akterice glazbene kulture i industrije slažu jest to da kao žene moraju uložiti znatno više truda od muških kolega da bi njihov rad bio prepoznat i uvažen”.
Ovdje koristim priliku da izdvojim jedan stariji, ali itekako aktualan tekst. Radi se o priči Damira Pilića nastaloj u sklopu projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence naslovljenoj Crveni preporod: Pad i uspon Karla Marxa. Tekst je nastajao tijekom 2015. godine, a dokumentira – kroz putovanja Splitom, Zagrebom, Atenom i Londonom – što se desilo s ljudima koji su, u Jugoslaviji, u srednjim školama i na fakultetima predavali predmet koji se zvao marksizam, kao i recentniji, “novopronađeni” javni interes za djela i rad Karla Marxa.
Objavljeno
