Intervju Piše: Laura Miletić
Feminizam za 99 % je knjiga, pokret i ideja koja za cilj ima uspostavu nove, “druge” vrste feminizma. Autorice ovog manifesta su: Cinzia Arruzza, izvanredna profesorica filozofije, Nancy Fraser, filozofkinja i Tithi Bhattacharya, profesorica povijesti. Ove žene, prije nego što su se poduhvatile zajedničkog pisanja ovog manifesta, zasebno su pisale o odnosu između kapitalizma i rodne opresije. No, zajednički politički cilj i prigodno vrijeme političke pomutnje doveli su do njihove želje za preusmjeravanjem feminističkih borbi.
Za razumijevanje važnosti ovoga djela, potrebno je podsjetiti na ideju o četiri vala feminizma koji su oblikovali dosadašnji status žena. U prvom valu (1800-e – 1920-e), koji se koncentrirao na pravo glasa, sudjelovale su žene koje se nisu uvijek određivale kao feministkinje. U drugome valu (od 1960-ih do 1980-ih) feministički se pokret organizirao i tako postao jači, a do danas ostaje najpoznatiji. Feministkinje nisu željele stati samo na političkoj ravnopravnosti, željele su postići ravnopravnost i na socijalnoj te pravnoj bazi. Ovo se razdoblje s pravom naziva pokretom za oslobođenje žena. Treći val (od 1990-ih) u fokusu ima intersekcionalnost (ideju da ljudski identitet čine različite međusobno povezane dimenzije), i ta intersekcionalnost služi analizi diskriminacije. Ovaj val želi ukinuti sve stereotipe koji su štetni za žene i ograničavaju njihove mogućnosti da budu “više od žene”. 2010-ih se javlja četvrti val feminizma koji odlikuje borba za samoproglašenje, a unatoč njegovom početku, feminističke ideje oblikovane 1970-tih nisu zaboravljene.
Na navedene valove podsjeća i Manifest za 99 %, a u kontekstu današnje nejednake redistribucije, autorice je inspirirao Marxov i Engelsov Komunistički manifest iz 1848. godine, najviše zbog toga jer je točno prepoznao kapitalizam kao temelj opresije u modernom društvu. Iako autorice raspolažu činjenicama iznesenim u tom manifestu, svjesne su da su današnje rodne borbe puno šire i intenzivnije nego što su bile.
Prva se teza Manifesta fokusira na moć štrajkova, od kojih se ističe huelga feminista, 24-satni feministički štrajk u Španjolskoj 2018. godine. Događaj je okupio pet milijuna prosvjednica i prosvjednika, a štrajkašice su obznanile svijetu da će “8. marta prekrižiti ruke i prekinuti sve produktivne i reproduktivne aktivnosti”. Borile su se za bolje radne uvjete i plaće.
U Manifestu je vidljiva isfrustriranost zbog medijskog izjednačavanja feminizma s liberalnim feminizmom. Takav feminizam propada jer zastupa isključivo položaj privilegiranih žena. Misao vodilja cijele teze sadržana je u rečenici: “Ne zanima nas razbijanje staklenog stropa ako time prepuštamo većini da čisti krhotine”. Feminizam za 99% bavi se problemima koje muče sve one koji pate i ne mogu se izboriti za sebe. Teži transformirati društvo i stoga prihvaća klasnu borbu i borbu protiv institucionalnog rasizma. On glasno odbija žrtvovati dobrobit većine s ciljem zaštite slobode nekolicine, i kao takav bori se za potrebe i prava mnogih, između ostalih, siromašnih žena i radnica, nebijelih i migrantskih žena.
Suština krize društva u cjelini zapravo je kriza kapitalizma. Autorice nastoje “identificirati pravi izvor krize i bijede, odnosno kapitalizam, i izravno mu se suprotstaviti”. Početni koraci suprotstavljanja mogu biti: povećanje nadnica, jačanje radničkih prava, održavanje prirode (umjesto stalnog podvrgavanja pustošenju), a ponajviše buđenje svijesti o značaju krize kao prilike za društvenu transformaciju koja neće imati druge nego dotaknuti se i politike.
Gorući problemi na koje autorice nailaze su rodna opresija i rodno nasilje u kapitalističkom društvu. U takvom društvu seksizam je glavna sastavnica, a važnost socijalne reprodukcije poriče se, dok se istovremeno oslanja na rodne uloge. U rodno uvjetovanom nasilju glavni su počinitelji upravo oni najbliži – intimni partneri. Krizna vremena nerijetko sa sobom vuku ekonomsku nestabilnost i političku neizvjesnost, u takvom stanju nesigurnosti pojedini muškarci smatraju da su se žene “otele kontroli”, i to obrazlažu iznošenjem misli da su “njihove partnerice drske, kućanstva koja one vode neuredna, a djeca neodgojena”, što posljedično dovodi do razvijanja još jednog osjećaja, ugroženosti.
Druga vrsta rodnog nasilja je silovanje, čin u kojem se žene ne pita i u kojem su one, još jednom, podčinjene muškarcu. Autorice ulaze u srž problema, komentirajući najčešći odgovor feminizma na nasilje – zahtjev za kriminalizacijom i kažnjavanjem. Taj zahtjev, iako polazi od dobre namjere, u kapitalističkom društvu nerijetko još više šteti ženama jer se moraju nositi s posljedicama: moraju putovati na udaljene lokacije u posjet zatvorenim muškim članovima obitelj i samostalno se skrbiti o kućanstvu. Feministikinje za 99 % žele iskorijeniti sve oblike nasilja društva u kojem žive, a kako bi to učinile prvo se trebaju suprotstaviti društvenom sistemu koji ih održava.
Borbe oko pitanja seksualnosti vode odabiru jedne od strana: seksualno reakcionarnoj ili liberalnoj. Reakcionarna strana ne podržava seksualne radnje koje, s njezinog stajališta, narušavaju trajne obiteljske vrijednosti. Liberalna se bori za legalna prava onih koji se ne mogu izboriti za sebe i čiju seksualnost društvo (ili reakcionari) ne podržavaju. Obje strane podvrgavaju se kapitalizmu, reakcionarna sa svojim reaktivnim odgovorima koji su iste razine modernosti kao i ono čemu se protive, dok liberalna u svoj pokret uvlači modernost, ali u kapitalističkoj normi. Feministikinje se bore za oslobođenje seksualnosti od svega onoga što ih koči: obiteljskih normi, klasnih, rodnih i rasnih ograničenja.
Pitanja rasizma i imperijalizma ne prestaju biti aktualna. Radi boljeg razumijevanja, dana je sramotna povijest ispreplitanja feminizma s rasizmom, čega su feministkinje za 99 % svjesne i s time žele prekinuti. Smatraju kako žensko oslobođenje ne može biti ostvareno u rasističkom, imperijalističkom društvu, iz čega proizlazi da takav feminizam ne smije biti kapitalistički.
Kapitalistička kriza za sobom vuče, ako već i sama nije, ekološku krizu. Kapitalizam ne tretira prirodu onako kako ona to zaslužuje. Diljem svijeta žene vode razne borbe kako bi očuvale ekološke uvjete, kao water protectors se organiziraju protiv cjevovoda Dakota Access u SAD-u ili izgradnje triju hidroelektričnih brana u Sjevernoj Indiji.
Kriza koja se nadovezuje na prethodnu političke je prirode. Tužna je stvarnost da građani sve više doživljavaju svoje države kao sluge kapitalizmu, i ne vide razloge da započnu ili pak nastave borbu za promjenu. Kapitalizam je tiranin koji ograničava narod koji ga održava, on dovodi do toga da se žene bore protiv političkih kriza, ali i ostaju primarnim žrtvama njihovih posljedica.
Poruka zadnje teze je jasna i izražena riječima: “Moramo se ujediniti s lijevim, antikapitalističkim strujama onih pokreta koji se također bore za 99 posto”. Feministkinje razumiju i žele da drugi osvijeste da feminizam za 99 % nije pokret sam za sebe, on nije izoliran od drugih, on promiče i oslanja se na druge pokrete i borbe za bolje sutra, bolji život. Zajedno s ostalim pokretima želi srušiti kapitalizam. Takav određeni cilj za sobom vuče i odbacivanje političkih opcija koje kapital nudi: reakcionarnog populizma i progresivnog neoliberalizma.
Feministikinje za 99 % obvezuju se da će odigrati ključnu ulogu u oblikovanju svijetle budućnosti i završavaju manifest stalno prisutnim planom djelovanja “Odbacujući okvir koji nam kapitalizam nameće, a od kojeg nitko nema koristi, feminizam za 99 posto nastoji ujediniti postojeće i buduće pokrete u široku globalnu pobunu.” Između ostalog, autorice, same pripadnice feminizma za 99 %, poručuju kako se treba boriti, ustrajati i odbaciti opciju popuštanja. Budućnost je sada, i bez borbe društvo se neće transformirati i kapitalizam neće propasti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
