Tema Pišu: Ivan Čolakovac i Rahela Jug
Naime, pod “starim” pojmom praxisa najčešće podrazumijevamo aristotelovski praxis. Praxis je u Aristotela obuhvaćao tri aspekta života: etiku, ekonomiju i politiku te je označavao takvu vrstu djelovanja kojemu je cilj realizacija sretnog života, a koji se za Aristotela ostvaruje u političkoj zajednici. Čovjek shvaćen kao zoon politikon živi po principu praxisa, a njegovo je određenje pripadništvo zajednici (odnosno polisu). No, takvim je određenjem čovjek zajedno sa svojim životom smješten u dimenziju prostora i vremena poput puke stvari bez nekog “posebnog” vlastitog cilja kojeg bi težio ostvariti jer se njegov cilj nalazi u stvaranju sretnog života polisa. Pitanje koje se na ovom mjestu postavlja jest što je s pojedincem? Može li se čovjekova bit svesti na ostvarenje ciljeva države?
“Moderni” pojam prakse “vraća” se pojedincu. On svoj izvor i podrijetlo ima u događanju revolucije, a najjasnije je formuliran u misli klasične njemačke filozofije. Ono što Aristotel razlikuje u trostrukom vidu pojmova: tehne, poiesis i praxis, sadržano je u klasičnoj njemačkoj filozofiji u jednom – u pojmu praxis, čemu se priključuje i dimenzija vremena koja se pojavljuje kao povijesno događanje ili produktivno ljudsko vrijeme, kao povijesni proces i čovjekovo samoproizvođenje. Navedeno zajedno sačinjava najdublju srž modernog pojma prakse. Čovjek na taj način postaje povijesno biće, što znači da sve što je za njega bitno, proizlazi iz njega samog. S druge strane, i on sam proizlazi iz sebe samog putem vlastitog djelovanja, te se u tome nalazi njegova istinska bit. Tako tokom života postajemo ono što trebamo biti, i to na način da smo u svakom daljnjem trenutku drugačiji nego li smo bili do tada – bolji, kvalitetniji, usavršeniji, pametniji, iskusniji. Riječ je o čovjekovu samosvjesnom procesu postajanja onim što jest, što Milan Kangrga naziva procesom povijesnosti, odnosno povijesnim događanjem u kojemu čovjek sam stvara svijet. Naime, povijesno mišljenje usmjereno je na našu budućnost, na oblikovanje kvalitete budućeg života, što se čini upravo putem “prakse”, samodjelatnog činjenjenja kojim postajemo ljudskim bićem.
Upravo je čovjekovo samopostajanje ljudskim bićem jedina povijesna čovjekova svrha i smisao života, što se u kapitalističkom sustavu pokušava negirati shvaćanjem čovjeka kao “dijela pogona”. Takvom se razumijevanju čovjeka suprotstavlja određenje čovjeka kao bića prakse u kojem se njegova svrha nalazi u njemu samome. Kod Karla Marxa uviđamo povezanost prakse s analizom otuđenosti rada kao ideologije, to jest otuđenja čovjeka od proizvoda rada, samoga rada, a zatim i od samoga sebe. Opisan postupak otuđenja u punoj se mjeri očituje kod kapitalističke proizvodnje, gdje je čovjek sveden na vrstu izvršnog organa ili automatiziranog organa za proizvodnju. Ideja da bi teorijski problemi mogli biti riješeni kroz praxis pokazuje kako je Marx kritički prisvojio ostvarenja njemačkog idealizma u razvoju aktivne strane subjektivnosti, smještajući ih na materijalističke temelje koji daju prednost kreativnoj aktivnosti i djelatnosti čovjeka. Marx je taj koji je napravio odlučujući korak u socijalnoj stvarnosti i njezinoj transformaciji, identificiranjem proleterijata kao subjekta praxisa. U tom smislu možemo reći da je on nadišao prosvjetiteljski materijalizam koji je čovjeka učinio pasivnim produktom okolnosti, inzistirajući na posebnosti ljudske sposobnosti da promijeni samoga sebe kroz vlastitu interaktivnu djelatnost u prirodnom i socijalnom svijetu, mijenjajući istovremeno i sebe i svijet u tom procesu. Naime, znanje dobiveno pasivno – kontemplativnim pristupom dobiveno je prekasno i kao takvo pretpostavlja danost činjeničnom svijetu. Takvo je znanje retrospektivno i stoga nema nikakav utjecaj na promjene u svijetu, dok je takva perspektiva nemoćna kada se suoči s nepoznatim karakterom društvene realnosti. Marx je stoga razradio filozofiju prakse koja više nije teorijski praxis, nego stvarna aktivnost transformiranja svijeta.
Kada danas govorimo o praxis filozofiji, pod time podrazumijevamo grupaciju, časopis i filozofijsko-teorijski sadržaj antidogmatskog marksizma, čije je vrijeme “procvata” razdoblje od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.
Srpski filozof Nenad Daković postavio je pitanje “Čemu još praksis?”. Jedan od mogućih odgovora jest da je danas potrebno preispitivanje marksističkog nasljeđa i tradicije, koja je dugo bila prepuštena “argumentu vremena”. Marković, Golubović, Veljak i drugi pojedini filozofi ističu plodno naslijeđe praxisa u tri točke; jedna je kritički stav humanističke orijentacije koji je delegitimirao ideologiju, druga je da je praxis pokušao pronaći srednji put između birokratskog socijalizma i reprezentativne demokracije, a treća se odnosi na različite forme kritike građanskog društva i kapitalističkih odnosa u proizvodnji. Alija Hodžić navodi teme zbog kojih bi časopis Praxis i danas trebao biti čitan. Riječ je o raskrinkavanju raznih oblika tržišnog i ideološkog zavođenja, kritici komodifikacije i potrošačkog društva, društvenoj antinomiji i eroziji vrijednosti, a isto tako i različitim oblicima mržnje koji se javljaju u regionalnim društvima.
Danas nas kapitalistički režim kontrolira sa svih strana te određuje uvjete u kojima živimo. Odavno smo postali samo brojevi u sistemu. Tako nas se više ne pita kako se zovemo, nego se od nas traži osobni identifikacijski broj, broj osobne iskaznice, broj indeksa ili postajemo papirić s brojem dok čekamo na red u, primjerice, banci. Neka od temeljnih ljudskih prava pojedinca ne samo da se ne ostvaruju, već se svakodnevno ukidaju. Kapitalističkom sistemu nije bitan pojedinac, bitna je masa, po mogućnosti zatupljena masa kojom je lako upravljati. Stoga se postavlja pitanje hoće li i nas pobijediti sistem, kao što je tokom povijesti često bio slučaj. Jedino istinsko znanje koje čovjek posjeduje jest ono koje je stekao djelovanjem, odnosno upravo putem prakse. Dakle, što ćemo učiniti sa svojim životima, na nama je da odlučimo, odnosno na nama leži zadatak da stvorimo svoj svijet. Na taj način ostvaruje se samosvrha koja se nalazi u postajanju čovjeka čovjekom. Na taj način stvara se povijest. A upravo na nama leži zadatak da je učinimo boljom putem prakse, odnosno proizvođenjem drugačijeg svijeta u kojem će vrijediti živjeti.
Tekst je nastao pod mentorstvom Marije Selak, u suradnji s Katedrom za ontologiju i filozofiju povijesti Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
ObjavljenoObjavljeno
