Kritika Pripremio: Tomislav Žilić
Feminističke autorice desetljećima su davale kritičku analizu snage i izdržljivosti s kojom se režimi reprezentacije održavaju u medijima i to u tolikoj mjeri da se više uopće ne prepoznaju kao reprezentacije. Pozicija moći nad proizvodnjom vizualnosti podložna je neprestanoj borbi i novim pregovorima. Umjetnice na izložbi Ti dakle želiš vidjeti (So You Want to See) različitim pristupima grade alternativne projekte gledanja, pokušavajući aktivirati slike u obrnutom smjeru ne bi li ih denaturalizirale i otuđile – ne bi li proizvele nove načine gledanja.
I dok se brojni radovi bave ženskom borbom za emancipaciju i ravnopravnost, u prošlosti i u današnjim uvjetima, izložba se razvija oko različitih pristupa gledanju i viđenju. Pokušava se skicirati suigra odnosa između onoga što tvrdoglavo odbijamo vidjeti i onoga što želimo vidjeti. Prisvajanje, kolaž, kritičko uspoređivanje, dokumentarni pristup te kombiniranje različitih kulturnih referenci neke su od glavnih strategija kojima se koriste ovdje okupljene umjetnice s ciljem sukobljavanja i podrivanja percepije o tome što je obično, normalno i prihvatljivo. Predstavljeni radovi nastoje kontradikcije učiniti vidljivima, izložiti mehanizme kojima se kroz vizualnosti formira značenje te raspraviti procese kojima nastaju tumačenja povijesti.
Carla Zaccagnini vraća se na sufražetkinje s početka dvadesetog stoljeća koje su u britanskim muzejima izvodile protestne napade na slike, te promatra njihove ikonoklastičke geste istražujući svijest o snazi slike te ekonomsku i simboličku vrijednost umjetnosti u odnosu na militantni politički angažman. Kolaži Sanje Iveković istražuju odnos slike za koju se očekuje da ju žena projicira kao sliku sebe ako ne želi biti određena kao nepristojna ili čak opasna sa slikom ženstvenosti koju proizvode masovni mediji. OKO koristi tehnike ulične umjetnosti crtanja na zidu i tehniku paste-up, kombinirajući prizore koje prisvaja od ikoničkih umjetničkih djela i prizore iz popularnih izvora, kako bi stvorila fantazmagorijske prizore što stvaraju efekt otuđenja koji i nasmijava i zbunjuje.
Cecilia Vicuña koristi metodu jednostavnog i izravnog uličnog intervjua i tim političnim i ujedno poetičnim činom postavlja pitanje o ulozi umjetnosti u politički turbulentnim vremenima. Rajkamal Kahlon prisvaja i subvertira kolonijalni imaginarij i estetiku (zapadnjačke) etnografije, povezuje historijski i suvremeni imperijalizam te stvara vizualnu rehabilitaciju ljudi na slikama. Grafičke reportaže Victorie Lomasko prodiru u suvremene ruske socijalne sukobe među kojima su politička namještenja suđenja, moderno ropstvo, sksualna eksploatacija i unutarnji kolonijalizam.
Ovo je izložba koja predstavlja samo žene i zauzima feminističku poziciju, no predstavljeni radovi premošćuju rasprave usmjerene isključivo na rodne reprezentacije. Naglasak je na potrebi da se pozabavimo načinima na koji se isprepleću rod, klasa i rasna opresija te kako oni međusobno utječu jedni na druge u pokušaju da se zamisli nov način na koji vidimo kao i pravednije društvo. Izložba je pod kustoskim vodstvom kolektiva Što, kako i za koga / WHW, a bit će otvorena u njujorškoj e-flux galeriji od 17. travnja do 6. lipnja.
ObjavljenoObjavljeno
