Kritika Naslov ovog teksta parafraza je poznate misli španjolskog pjesnika Pedra Salinasa, člana mitske Generacije 1927. kojoj su pripadali, među ostalima, i Federico Garcia Lorca i Rafael Alberti. Izvorni subjekt ove rečenice bila je poezija, a ne obrazovanje, no kako je za uživanje u poeziji, a kamoli za izražavanje stihovima, neophodna neka vrsta obrazovanja (ne nužno formalnog), to se više čini prikladnim tekst o izložbi (i projektu) Stvarno korisno znanje započeti upravo ovim citatom. Veze se granaju same od sebe – kustoski kolektiv WHW (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić, Sabina Sabolović i “kućni” dizajner Dejan Kršić) međunarodnu izložbu Stvarno korisno znanje postavio je ranije ove godine u Muzeju Reina Sofia u Madridu, gdje je ubrzo došlo do jasnog sukoba između konzervativnih i reakcionarnih struja u španjolskom društvu i onih progresivnih, demokratski usmjerenih, a sve zbog rada Mala kutija šibica kolektiva Mujeres Publicas, koji zaista jest kutija šibica sa slikom goruće crkve i sloganom “Jedina crkva koja osvjetljava je ona koja gori”, pripisanom ruskom anarhističkom filozofu Pjotru Kropotkinu.
Početkom ovog desetljeća, pa i ranije, kada se pokazalo da tekuća kriza (neoliberalnog) kapitalizma nije prolazni poremećaj već je riječ o akutnom, zaista strukturnom nefunkcioniranju sustava, u marksističkoj su se kritici društva počele nizati paralele s tridesetim godinama prošlog stoljeća i alarmantnim usponom nacističkih i fašističkih ideologija, čemu danas itekako odgovara naizgled nezadrživi uspon ksenofobne i nacionalističke desnice u značajnom broju zemalja Europske unije, a pogotovo Istočne Europe (o Rusiji da i ne govorimo). Problematiziranje tog fenomena provlači se kroz većinu recentnih projekata kolektiva WHW (Što, kako i za koga?), dok mu je projekt Početi najbolje što se može (kako govorimo o fašizmu?) bio i sasvim konkretno posvećen. Naravno, situacija nije jednostrana i fašističke tendencije diljem Europe imaju i svoju opoziciju, posebno glasnu i vidljivu upravo u Španjolskoj. Naelektriziranu situaciju u Madridu tijekom trajanja izložbe Stvarno korisno znanje potaknuli su prosvjedi španjolskih katoličkih udruga, među kojima je Udruga kršćanskih odvjetnika podnijela tužbu protiv direktora Muzeja Reina Sofia upravo zbog provokativnog rada. Također, zbog žestoke polemike izložba je postala prvorazredan medijski događaj, koji bi morala biti ovako i onako, a odjeci cijele te stihije čuli su se i u Hrvatskoj, gdje su mnogi istaknuti intelektualci i kulturni radnici potpisali peticiju podrške WHW-u, direktoru Muzeja i umjetnicima zastupljenima na izložbi. Usprkos prosvjedovanju i pritiscima konzervativne javnosti, rad nije uklonjen i cenzura nije provedena.
Kao i prije više od sedamdeset godina, u doba Španjolskog građanskog rata, društvo Pirenejskog poluotoka ponovno je ogledalo stare Europe u malom, pa čak i ako se sukob takvih razmjera momentalno ne čini vjerojatnim. Na drugom kraju Sredozemlja, u regiji bivše Jugoslavije, također se odvijaju procesi koje još uvijek zovemo tranzicijskim, mada više nije posve jasno o kakvoj je točno tranziciji riječ – iz čega u što točno? Ona sve više postaje permanentno stanje država nastalih nakon raspada SFRJ, što će reći da su sva politička pitanja koja diljem Europe izazivaju zabrinjavajuće rascijepe ovdje goruća možda još i više. Kako to redovito biva s međunarodnim projektima WHW-a, prije otprilike tjedan dana u Galeriji Nova otvoreno je bitno skromnije zagrebačko izdanje izložbe Stvarno korisno znanje, stoga ćemo se na tu varijantu izložbe ovom prilikom i koncentrirati, te pokušati iščitati na koji način obrađivane teme korespondiraju sa sadašnjim socio-političkim trenutkom u lokalnoj sredini. U Galeriji Nova publici se predstavljaju četiri umjetnice – Renata Poljak i OKO iz Hrvatske, Ruskinja Victoria Lomasko i Čileanka Cecilia Vicuna, potom argentinski umjetnički kolektiv Mujeres Publicas, i to baš s radom koji je u Madridu isprovocirao fundamentaliste, a tu je i tematska cjelina Partizanska umjetnost.
Posljednja cjelina za regionalni kontekst naročito je zanimljiva, premda su tu zastupljene isključivo slovenske partizanske publikacije, ni zbog čega drugog nego pragmatičnog razloga što su slovenske institucije, čini se, jedine sačuvale veću arhivu gerilskih partizanskih publikacija iz vremena prije oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. E sad, s obzirom na izloženo, što bi naslov izložbe imao značiti? U intervjuu koji je sa članicama WHW-a povodom izložbe vodila Antonija Letinić, kao prioritetno političko pitanje kapitalističkih društava Zapada istaknuto je ono obrazovanja, i to ne samo u akademskom smislu, već i u široj perspektivi dostupnosti relevantnih informacija, ali i ovladavanja kanalima i vještinama njihovog kritičkog povezivanja i interpretiranja. U podtekstu naslova izložbe nalazi se iskustvo rane samoorganizacije radničkog obrazovanja i mehanizama otpora izvornom kolonijalnom kapitalizmu i manipuliranjem informacijama, čemu su stjecanje znanja i usvajanje postupaka razumijevanja djelotvorni protuotrovi. U procesu političke edukacije najširih slojeva stanovništva, u koje se u nas osim radništva ubrajalo i vrlo brojno seljaštvo, samizdati su odigrali određenu ulogu, dok su u međuratnom razdoblju, a zatim i u ratnom, ilegalne revolucionarne publikacije postale relevantno sredstvo komunikacije između različitih diverzantskih i gerilskih grupa. U tom smislu, “stvarno korisno znanje” ne odnosi se samo na sustave informacija, već i na emancipaciju kanala njihovog kolanja, koje su revolucionarne klase i avangardne grupe, i historijske i suvremene, pozvane osvojiti. Manje borbeno rečeno, radi se također o suštinski važnom održavanju pojma fundamentalnog znanja – učenja zbog učenja samog, zbog stjecanja kulture i duhovnog i intelektualnog razvoja koji uvijek znače uspon mišljenja. Kao što je odavno primijetio praksisovac Milan Kangrga, ne postoji “kritičko”, niti “slobodno” mišljenje – u samom fenomenu mišljenja pojmovi kritike i slobode a priori postoje.
Stvarno korisno znanje: Renata Poljak, Partizanska umjetnost,
Victoria Lomasko, Galerija Nova, Zagreb, FOTO: Ivan Kuharić
Ako je fundamentalno shvaćeno, obrazovanje zaista može biti “avantura u potrazi za apsolutnim”, čin volje sa ciljem shvaćanja, čiji je smisao upravo u transcendenciji partikularnih zahtjeva pojedinih sfera, u ovom slučaju globalnog tržišta rada koje je iz dana u dan sve više posvećeno održavanju bilijunskih svjetskih ekonomija na trajnu štetu opstanka čovječanstva i zdravlja i života planete Zemlje. Projekcije utopijskih društvenih uređenja koje su u samoj srži avangardnih lijevih pokreta filozofsko su nasljeđe koje ne treba odbacivati, upravo zato što danas živimo u distopiji koja tu baštinu negira. Različiti vidovi izražavanja slobodarske misli i prakse ono su što je na izložbi Stvarno korisno znanje prikupljeno. Ponajprije, tu je potresan rad Victorie Lomasko koja je bila prisutna na namještenim političkim suđenjima u Moskvi od 2012. do 2014, konkretno performerskoj grupi Pussy Riot i nizu prosvjednika s uličnih akcija koje su uslijedile nakon njihovog hapšenja, a koji su svi osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne, s obzirom da je njihov “prekršaj” prosvjedovanje protiv Putina i ruske političke oligarhije sparene s pravoslavnom crkvom. Lomasko je ono što je vidjela na suđenjima ispripovijedala u nizu crteža koji se mogu čitati kao kontinuirana grafička novela, pri čemu su njezino uvježbano oko i sigurna ruka uhvatile detalje koji u grafičkoj interpretaciji stječu nove slojeve značenja na način imanentan tom mediju, gdje se gledatelji poistovjećuju sa sadržajem bez većih problema, istodobno bivajući neprekidno svjesni dokumentarističkog odmaka. Na sličan je način, primjerice, takvu prirodu grafičkog medija koristio znameniti malteški reporter i strip-crtač Joe Sacco u svojim kultnim djelima Zaštićena zona Goražde, Palestina i drugima, gdje su ratne katastrofe i politički procesi koji su do njih doveli prikazani s maksimalnim emotivnim angažmanom, ali i s analitičkom objektivnošću.
Zbirka partizanske umjetnosti ipak je nešto drugo – riječ je o reprodukcijama stranica slovenskih agit-prop publikacija, raspoređenima duž svih zidova galerije, koje iznova afirmiraju agitaciju i propagandu kao oruđe društvene emancipacije, iako se u idealiziranim likovima kršnih partizana i stasitih partizanki već prepoznaju klišeji koji su s vremenom počeli proizvoditi kontraefekte. Svejedno, u pitanju je neprocjenjiva građa koja suvremenim kulturnim radnicima i umjetnicima može poslužiti kao izvor inspiracije u misiji politizacije estetike, u mnogočemu poželjne na lokalnoj umjetničkoj sceni. Jedan pokušaj takvog pristupa je izloženi rad umjetnice mlađe generacije OKO, čija stilizacija ima jasne korijene u urbanoj street-art sceni, koja se ne samo u njenim radovima počela širiti u galerijski kontekst (tu su i Filjio/Puma34, Miron Milić, itd). Na tragu starijih radova, i svježim djelom Kako ste živjeli, ako nemate životnu priču?, OKO se trudi predočiti skup prilično raznovrsnih literarnih i likovnih referenci koje će pročitati samo upućeniji promatrači, dok će se ostale sasvim sigurno dojmiti vizualna atraktivnost djela koje je, za razliku od drugih izložaka, namijenjeno prije svega baš izlaganju u galeriji. U suprotnosti sa “siromašnom” umjetnošću koja ga okružuje, rad OKO prisvaja mnogo toga od društva spektakla, a namjera njegove subverzije zastala je negdje na polovici puta.
Za kraj, rad koji najpotpunije utjelovljuje smisao cijele izložbe film je Cecilie Vicune iz 1980. godine, naslovljen Što vama znači poezija? Snimljen je u Bogoti, gdje je trideset-dvogodišnja umjetnica živjela nakon što je Pinochetovim pučem u Čileu svrgnuta socijalistička vlast Salvadora Allendea, koju je podržavala. Film prikazuje umjetnicu kako tumara ulicama grada i najrazličitije prolaznike iz svih društvenih staleža pita suštinsko pitanje u kojem mogu biti sadržana sva ostala. Odgovori koje dobiva iznenađujuće su inspirativni i svjedoče o lucidnosti, pa i ozbiljnosti ljudskog duha u odgovarajućim okolnostima, o nasušnoj potrebi svake osobe da sama za sebe artikulira svoju poziciju u svijetu i društvu, poziciju koja može i mora biti oslobađajuća, što se može ostvariti i kroz poeziju. Kao metafora neprekidnog nastojanja da se pruži snaga izmaštavanju novih svjetova i društvenih odnosa, poezija u okvirima izložbe zaokružuje temu čije suvremeno mišljenje upravo započinje.
ObjavljenoObjavljeno
