Mreže i strukture (nezavisne) kulture

Zbornik Modern and Contemporary Artists' Networks donosi uvid u rezultate projekta ARTNET, pokazujući njihovu relevantnost i za aktualne teme u nezavisnoj kulturi.

artnet_hrzz_630 FOTO: Artnet_HRZZ

Piše: Lujo Parežanin

Ako je i točno ono što na početku uvodnika zbornika Modern and Contemporary Artists’ Networks – An Inquiry into Digital History of Art and Architecture piše povjesničarka umjetnosti Ljiljana Kolešnik – da se, općenito uzevši, nije mnogo toga promijenilo u percepciji digitalne povijesti umjetnosti tijekom zadnjih pet godina – riječ je o tvrdnji koja vrlo skromno prikriva fantastične uspjehe njezinog istraživačkog tima okupljenog u istom periodu oko projekta ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja i aktivnosti proizišlih iz njega.

Riječ je o projektu koji je u periodu od 2014. godine kroz istraživanje tipova umjetničkog umrežavanja u 20. i 21. stoljeću izvršio pionirsku recepciju suvremenih digitalnohumanističkih rasprava i metoda u našem akademskom polju, i to u najboljem mogućem ključu – s punom sviješću o kontekstu, kao i metodološkim i ideološkim implikacijama prodora digitalnih pristupa u globalne akademske centre. Još su prve prezentacije rezultata projekta pokazivale izrazito ohrabrujuću razinu autorefleksije, kritičnosti, pa i političke investiranosti u smislu dijela odabranih tematskih fokusa, dok je angažiranje mladih znanstvenica i znanstvenika poput Nikole Bojića, Sanje Horvatinčić i Sanje Sekelj, čiji kustoski i znanstveni rad je izrazito polemički usmjeren prema kulturnoj i akademskoj matici, upućivalo i na promišljeni odnos prema dugoročnoj koristi za ovdašnju povijest umjetnosti.

Da ARTNET opravdano dobiva na međunarodnoj važnosti postalo je očito s prošlogodišnjom konferencijom Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, na kojoj su gostovale znanstvenice i znanstvenici iz Austrije, Rusije, SAD-a, Njemačke, Portugala, Španjolske, Srbije, Italije, Francuske, Velike Britanije, Danske i Mađarske, obuhvaćajući područja od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije. Kako smo već izvijestili na Kulturpunktu, gostujuće su sudionice na konferenciji tada zaključile da ARTNET-ovi znanstveni proboji nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da njegov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi.

Ovih dana dočekali smo i da istraživački rezultati ostvareni u okviru ARTNET-a dobiju svoju prezentaciju u tiskanom obliku. Publikaciju, koja nosi puno ime projekta, uredile su Ljiljna Kolešnik i Sanja Horvatinčić, a obuhvaća šest znanstvenih radova posvećenih različitim tipovima  umrežavanja aktera u polju vizualnih umjetnosti od početka 20. stoljeća do danas: Networking of Central European Artists’ Associations via Exhibitions. The Slovenian Art Association, Czech Mánes and Polish Sztuka in Zagreb in the Early 20th Century Irene Kraševac i Petre Šlosel, Between Art Nouveau and the Avant-Garde: The Personal (Ego) Network of Ivan Meštrović and the Map of Critical Reception of His Work during the 1910s Dalibora Prančevića, CIAM Network Visualisation – Detecting Ideological Ruptures in the CIAM Discourse Tamare Bjažić Klarin i Nikole Bojića, The Transition of New Tendencies from Neo-Avant-Garde Subculture to Institutional Mainstream Culture. An Example of Network Analysis Ljiljane Kolešnik, Between Creativity and Pragmatism: Structural Network Analysis and Quantitative Survey of Federal Competitions for Yugoslav Monuments and Memorial Complexes (1955–1980) Sanje Horvatinčić te Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective Željke Tonković i Sanje Sekelj.

Radovi pokazuju različite oblike korisnosti analize mreža za uočavanje kako osobnih putanja cirkulacije i recepcije – uz ukazivanje na neke manje poznate, a potencijalno važne rukavce, kao i slučaju Meštrovićeve osobne mreže (Prančević) – tako i strukturnih odnosa u pojedinim poljima, bilo da je riječ o iscrpnom prilogu proučavanju socijalističke memorijalne baštine u vidu analize strukture dosad slabo istraženih natječaja (tekst Sanje Horvatinčić) ili o promjenama u dinamici tzv. zagrebačke “nezavisne kulturne scene” na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite (Tonković i Sekelj). Potonji je tekst dobar pokazatelj da se u ARTNET-ovu okrilju odvija rad koji direktno doprinosi razumijevanju neposrednog kulturnog konteksta i polja u kojem djeluju dan-danas noseće umjetničke organizacije i udruge u kulturi.

Tonković i Sekelj svoje su istraživanje temeljile na rezultatima anketnih upitnika koje su ispunjavali pripadnice i pripadnici zagrebačke nezavisne scene. Prikupljena građa navodi ih na zaključak da su interakcije u nezavisnoj kulturi tijekom devedesetih, uslijed gubitka infrastrukture i prostora koji su u prethodnom razdoblju bili strukturna čvorišta mreže aktera, bile pretežito vođene atomiziranim, osobnim vezama, uz uočljiv manjak šire, sistemske suradnje i komunikacije. U tom smislu nezavisna kultura 90-ih obilježena je izrazitom nestrukturiranošću i raspršenošću, nedostatkom centralnih aktera oko kojih se polje formira. Prelaz u dvijetisućite gura, međutim, jednu skupinu u prvi plan: kolektiv WHW – Što, kako i za koga?: “Sudionici u istraživanju često su povezivali propulziju i naglu ekspanziju scene od dvijetisućitih nadalje s formiranjem kustoskog kolektiva WHW, točnije s prvom izložbom koju su organizirale nezavisne kustosice”, navode autorice. Ne samo da je izložba Što, kako i za koga?, organizirana povodom 152. godišnjice objavljivanja Marxovog Komunističkog manifesta “na inicijativu Arkzina i njegovog glavnog urednika Dejana Kršića“, svojim ekstenzivnim programom i mrežom suradnica i suradnika bila važan katalizator umrežavanja na nezavisnoj sceni, nego su suradnja i kolektivni rad ostali osnovnim principima WHW-ovog rada, upravo kao odgovor na potrebe polja.

Važnost WHW-a za mrežu ovdašnjih nezavisnokulturnih aktera, ali i za njihovo međunarodno povezivanje potvrđuje i vizualizacija suradničke mreže kolektiva u periodu između 2000. i 2006. godine, koju čine 56 izložbi i 51 diskurzivno događanje oko kojih je okupljeno čak 400 pojedinaca i 50 umjetničkih organizacija i skupina, domaćih i međunarodnih. Čak je i iz ovih površnih pokazatelja sasvim jasno da je riječ o uistinu nosivom elementu današnje nezavisne kulture u Hrvatskoj, koja se, kako pokazuju Tonković i Sekelj, s prijelazom u novo tisućljeće i političkim promjenama počinje izrazito strukturirati oko udruga, kustoskih kolektiva i suradničkih platformi.

I premda Tonković i Sekelj možda u svojem članku ne donose teze koje će znatno promijeniti shvaćanje procesa kojima se bave, riječ je o vrlo korisnom prikazu njihovih strukturnih odlika, dok naglasak na WHW-ovoj funkciji daje akademsku težinu kritikama upućenim institucijama koje taj kolektiv uglavnom zanemaruju. Tomu, uostalom, dugujemo i činjenicu da, dok čitavo polje priznaje presudnu ulogu WHW-a, dok i najrecentnija akademska istraživanja podcrtavaju taj dojam sâmih aktera, taj kustoski kolektiv je “vani cijenen, doma skvoter”, kako je povodom njihovog “preuzimanja” Kusthalle Wien pisala Ivana Pejić. Hoće li WHW ikada od ovdašnjih institucija dobiti podršku kakvu zaslužuje danas je, ako išta, samo sve više upitno. No dok god postoje vrijedni istraživači i istraživačice poput onih okupljenih oko projekta ARTNET, bar znamo da ozbiljnih argumenata za zagovaranje boljeg odnosa prema nezavisnoj kulturi neće nedostajati.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano