Poptika Piše: Marta Medvešek
Da je seks riječ koja privlači pažnju opće je poznata činjenica, a time su se odlučili okoristiti i urednici novoga, 54. broja časopisa e-flux. Julieta Aranda, Brian Kuan Wood i Anton Vidokle u predgovoru zaključuju: ”Stiglo je proljeće, prirodno je da neprestano razmišljamo o seksu.”
Utjerivanjem straha od seksa i suzbijanjem intimnosti različiti su režimi kroz povijest pokušavali kontrolirati narod, osobito u doba socijalizma. No, kako Keti Chukrov navodi, statistički podaci pokazuju da je učestalost intimnih odnosa tada zapravo bila veća nego što je u mnogo ”slobodnijem” kapitalizmu. Uzrok takve pojave nalazi se u posebnoj oslobađajućoj snazi seksa – bilo od predrasuda, bilo od moći ili kontrole – čak i najpotlačeniji građani kroz njega se mogu slobodno izraziti, a pojmovi emancipacije i ropstva međusobno se zamjenjuju i poništavaju. U zoni seksa brišu se razlike između društvenih klasa i, iako je u sve nas preko predaka, odgoja i okruženja upisana neka vrsta dominacije ili podređenosti, seks je prilika da se svaki put iznova izrazimo i odredimo svoju ulogu, otarasimo se kulturne prtljage.
Osim u tekstu spomenute Keti Chukrov u kojemu se autorica bavi neizbježnim, barem latentnim, prisustvom seksa u svakom društvenom sustavu, sličnu tematiku dotiču i dva članka posvećena (našim) umjetnicima Mladenu Stilinoviću i Tomislavu Gotovcu.
Boris Groys bavi se poetikom entropije na primjeru Mladena Stilinovića, koji se kao postkonceptualan umjetnik pokazao vjernim suradnikom entropije i anarhije: Stilinović uvijek prkosi sustavu, bio on socijalistički ili kapitalistički. Raskida i s tradicionalnim umjetničkim formama; ne prihvaća pravila nove internacionalne umjetničke ”igre”. Njegova kritika Titove ideologije ne ide u korist nijednoj drugoj, on odbija bilo kakvu službenu ideologiju kako bi se otvorio prostor ”praznog ništavila”. Pritom se ne radi o prostoru potpunog odsustva ideologije, nego o prostoru ideologijske slobode (koju ne treba miješati sa slobodom od ideologije). Groys se osvrće na sveprisutnu baštinu suprematizma i dadaizma u umjetnikovu opusu, koje Stilinović odvodi još i dalje – do apsurda. Kombiniranjem slogana, znakova, riječi, raznoraznih isječaka i slika, Stilinović uzima fragmente iz svakodnevne realnosti i prenosi ih u ”suprematistički raj čistih ideja”, slavljenje svakodnevnice, oslobođene od svake nostalgije i utopije.
Autorica Ana Ofak svoj je tekst posvetila djelu Tomislava Gotovca a.k.a. Antonia G. Lauera, s naglaskom na aktove koji su za umjetnika ”utjelovljavali” najvažnije sredstvo izraza vlastitog stava prema svijetu. Osvrće se na osnivanje Instituta Tomislav Gotovac u umjetnikovom bivšem stanu u Krajiškoj 29 te na mjesto koje je taj stan/zgrada zauzeo u njegovu opusu. Kao i Stilinović, Gotovac je svakodnevne predmete i pojave pretvarao u umjetnička djela, s izrazitim osjećajem za detalj – Ana Ofak naglašava njegov dar za mikro-vizuale koji su drugima nevidljivi. Posebnost njegovih aktova u tome je što oni nisu o samom seksu, nego o seksualnosti, seksipilu i zavođenju. O prihvaćanju vlastite seksualnosti kao samo-prihvaćanju, samosvijesti. Ana Ofak dotiče se i prilično plodne produkcije erotičkih i pornografskih časopisa na području bivše Jugoslavije, s naglaskom na časopise Čik i Start, koje je sam Gotovac čitao i skupljao. Takvi su časopisi bili široko dostupni u bivšoj državi s ciljem da zabave i educiraju, ujedno potkapajući konzervativne i vjerske moralne stavove.
Ostali autori bave se raznovrsnim temama: medijskom teorijom o nadziranju nakon Snowdena (Geert Lovink), historicističkim ritmovima u arhitekturi (Ross Wolfe), telepatijom i njezinim signalima (Walid Raad), genealogijom kapitalizma (Stephen Squibb – nastavak članka iz 52. broja) te krizom suvremene umjetničke kritike (E. C. Fleiss). Ipak, očito, nije sve u seksu.
ObjavljenoObjavljeno
