Kritika Piše: Vlado Bulić
Počnimo sa slikom dolaska prosječnog Hrvata na more. Prosječni Hrvat, prema Državnom zavodu za statistiku, zove se Ivan, ima tri godine mlađu ženu, dvoje djece, jede kupus i faširance, ševi tri puta mjesečno, a u slobodno vrijeme gleda televiziju.
Što će Ivan, kao takav, napraviti kada se nakon icrpljujuće vožnje autoputom napokon parkira u nekom od idiličnih primorskih gradića -; zavalit će se u neku duboku hladovinu, gledat more gdje se njemu penje i naručiti pivu.
Piva je kraj. Kad dođeš do pive, znaš da je putovanje gotovo. Dalje nema. Znaš da su tri godine mlađa žena i dvoje djece na sigurnom, da se možeš opustiti i ispijajući tu hladnu pivu, u miru čekati seks koji će se, ako je godišnji dulji od tjedna, statistički sigurno dogoditi.
Međutim, mora se priznati da ovako ogoljen Hrvat nije nimalo sexy i da je svođenje riječi Hrvat na ove banalne statističke podatke, u najmanju ruku, tendenciozno i krivo.
Uzmemo li bilo koji medij kroz zadnjih petnaestak godina i u njemu pročitamo riječ Hrvat, očito je da se u iznimno rijetkim slučajevima ona odnosi na Ivana koji jede kupus i faširance i ševi tri puta mjesečno. Uvijek je tu još neka dimenzija udaljena od Ivana koliko i naša repka od osvajanja Svjetskog prvenstva. Ali, jebiga, Ivan se na nju redovno popali -; normalno, kad je više sexy od kupusa.
Takav Hrvat, medijski stvorena sexy tipčina, jebe samo najbolje, pobjeđuje u svakom ratu, najbolji je u svemu čega se dotakne i patološki se ponosi činjenicom da je rođen na komadiću planeta koji se zove Hrvatska.
Stvar funkcionira poput reklame. Daš Ivanu role-model, a onda mu kažeš što taj model treba raditi – mlad i urban muškarac šprica se Axom, samosvjesna mlada žena čita Cosmo, Hrvat ide u crkvu i staje u obranu svoje domovine čak i kad za tim nema nikakve potrebe.
Taj role-model Hrvata od početka devedesetih do danas prošao je put prema kojem je Ivanova vožnja do mora mačji kašalj. Svašta se s njim radilo, a s ovim Svjetskim prvenstvom doživio je kraj koji je toliko poetičan da ga je šteta ne opjevati.
No, krenimo redom. Početkom devedesetih, nije bilo dileme. Oko riječi Hrvat i role-modela kojeg predstavlja stvoren je takav medijski konsenzus da su i klinci od desetak godina furali zadani styling.
Hrvat devedesetih oko vrata nosi krunicu, odjeven je u maskirnu uniformu, u ruci mu je kalašnjikov, nabildan je i preplanuo, a na njegovoj je strani Bog i sigurno će pobijediti. Jednom rječju, Rambo. Koliko je Ivana s početka ovog teksta prihvatilo ovaj role-model, najbolje pokazuju statistike o broju ratnih stradalnika.
Osim ove ratne, riječ Hrvat i popratni joj role-model imala je i svoju civilnu inačicu koja, istina, u praksi i nije zaživjela. Radilo se o nacionalno osvještenom intelektualcu koji ide u crkvu, upražnjava seks samo sa ženom, a u slobodno vrijeme -; čita Matoša i Kranjčevića ili na klaviru svira Bachove mise.
Sa završetkom rata, na terenu role-modela dolazi do lagane krize. Problem je bio u civilnoj inačici. Umjesto nacionalno osvještenog intelektualca, dobio si gomilu ratnih profitera, a umjesto Matoša i Kranjčevića, dugokosog mladića iz Čavoglava.
Baš u momentu kada riječ Hrvat s popratnim role-modelom treba doživjeti potpuni redizajn i izroditi neku civilnu inačicu s kojom će svaki Ivan biti zadovoljan, kao naručeno dolazi Svjetsko prvenstvo 1998.
Vladajuća garnitura osvojeno treće mjesto dočekuje na volej, Franjo puca izjavu o nogometu kao o ratu drugim sredsvima i riječ Hrvat nakon kratke krize opet postaje IN. Umjesto civilne i ratne inačice role-modela, dobijamo jednu sportsku koja nije ratna nego „ratna drugim sredstvima”.
I traje ta civilno-ratna kombinacija par godina, na momente se čak čini i nekakvim OK rješenjem, ali onda počinje frka s generalima i Haagom. Štimac i ekipa potpisuju peticije, Sanader urla na splitskoj rivi i riječ Hrvat s popratnim role-modelom doživljava takav retro redizajn prema kojem je nova-stara bočica Coca-Cole od 0,25l samo smiješan marketinški pokušaj.
Hrvat se sad dizajnira prema modelu iz 1991. samo je ramboidnoj slici dodana još patetična dimenzija pa dobijamo role-model kojeg se ni Hollywood ne bi posramio. Ratnik, pustolov, domoljub, časno obranio svoj dom, a nakon toga ga svi, da prostite, jebu.
Srećom, radilo se o role-modelu za jednokratnu upotrebu kojeg su u povijest spremili isti oni koji su ga i izvadili iz naftalina. Uslijedilo je razdoblje „pokrenutosti”, stranog kapitala i Hrvatske znanja.
Step by step, day by day, sa svakom novom reklamom T-Coma i VIP-a, sa svakim novim Premijerovim posjetom Bruxellesu, sa svakom novom izjavom ministra Primorca, role-model dobija jednu civilnu inačicu novog doba. Sad pjesmica:
istrčale, istrčale zagrebačke frajle
istrčale, istrčale pa se nasmijale
korak ide za korakom
mlad menadžer pod barjakom
boj se bije, bije
od firme se barjak vije
za kapital i za džob
veliki džob
I taj role-model od Ivana je udaljen koliko i naša repka od osvajanja Svjetskog prvenstva, ali se on svejedno popali jer je više sexy od kupusa pa kao blesav diže kredite, kupuje mobitele, instalira si doma ADSL i počinje brijati globalno.
Paradoks s ovim role-modelom je u tome što se Hrvat i Hrvatska nigdje ne spominju. Ipak je Ivan sad globalni igrač, a riječ Hrvat nekakvu važnost ima još samo samo na sportskim terenima.
Tako dolazimo do najpoetičnijeg momenta cijele ove priče. Kako se gomili Ivana s početka teksta zadnjih petnaestak godina ponavlja kako su Hrvati, kako ih riječ Hrvat buba iz svakog medija i sa svake govornice, to im se zalijepila za mozak i sad funkcionira poput keyworda na koji se ovi maksimalno uzjebu.
A to su proizvođači piva dočekali na volej i zakucali golčinu ovog Svjetskog prvenstva. Tijekom cijelog ovog Svjetskog prvenstva, riječ Hrvat dovodila se uglavnom u vezu s pivom i nešto sitno s reprezentacijom i navijačima.
Svaka reklama za pivo tijekom cijelog ovog SP, bazirala se na tezi -; nisi Hrvat, ako ne piješ pivu čime je ona medijski stvorena sexy tipčina, koja jebe samo najbolje, koja pobjeđuje u svakom ratu, koja je najbolja u svemu čega se dotakne, koja se patološki ponosi činjenicom da je rođen na komadiću planeta koji se zove Hrvatska, koja je uvijek spremna za boj -; završila na reklami za pivo.
A piva je kraj. Kad dođeš do pive, znaš da je putovanje gotovo. Dalje nema. Znaš da su tri godine mlađa žena i dvoje djece na sigurnom, da se možeš opustiti i ispijajući tu hladnu pivu, u miru čekati seks koji će se, ako je godišnji dulji od tjedna, statistički sigurno dogoditi.
Objavljeno
