Inke Arns njemačka je kustosica i teoretičarka. Od 2005. godine radi kao umjetnička direktorica dortmundske eksperimentalne platforme Hartware MedienKunstVerein (HMKV). Objavila je brojne tekstove i publikacije, a istraživački su joj fokusi novomedijska umjetnost i digitalna kultura te avangarda u Istočnoj Europi. Time se, između ostaloga, bavila i u knjizi o Neue Slowenische Kunstu u jugoslavenskom kontekstu te u doktoratu o umjetničkom tretmanu povijesne avangarde i njezinih utopija u ruskoj i (post)jugoslavenskoj umjetnosti 80-ih i 90-ih godina. Njezina veza s našim prostorima nije samo znanstvena – uz brojne izložbe u Njemačkoj i inozemstvu, Arns je kurirala izložbe u Ljubljani, Beogradu, Novom Sadu i Rijeci. U Rijeku se uskoro vraća s velikom grupnom izložbom Usijano more, koja će se održati u organizaciji udruge Drugo more i u sklopu pravca Dopolavoro projekta Europska prijestolnica kulture. Tim povodom s kustosicom smo razgovarali o složenom konceptu ove izložbe, njezinom radu te povijesti i budućnosti novomedijske umjetnosti.
KP: Usijano more je središnja izložba Dopolavora, programskog pravca koji se bavi novim oblicima rada i tehnološkim promjenama. Izbor mora kao krovne teme za izložbu koja se bavi radom zvuči pomalo neočekivano. Kako ste se odlučili za taj potez?
Slažem se, tema mora u ovom kontekstu zaista može zvučati iznenađujuće. Kada su me pozvali da osmislim izložbu o budućnosti rada, prilično sam dugo o tomu razmišljala. Posjetila sam Rijeku nekoliko puta od 2017. godine, a u kolovozu 2019. prvi sam put vidjela Exportdrvo, budući prostor za ovu izložbu. More je toliko blizu zgrade, ona se nalazi odmah do mora i nemoguće ga je izbjeći kada dolazite pogledati izložbu. Tada sam shvatila da bi moglo biti zanimljivo kada bi more postalo glavnom temom. Krenula sam u potragu za naslovom koji bi mogao zvučati zanimljivo i ambivalentno te sam odlučila okupiti radove 15 umjetnika/ca. Neki od njih promatraju budućnost poslova ili nove oblike rada, dok drugi promišljaju promjene na površini mora ili duboko ispod nje. U fokusu Usijanog mora kao cjeline nalaze se novi oblici ekonomije i eksternalizirani, prekarni oblici rada – i svi su na neki način povezani s morem. To je ono što drži izložbu na okupu.
KP: Zadržimo se još malo na ambivalenciji koju ste upravo spomenuli. Prizor mora koje sjaji moguće je zamisliti kao smirujući, no on bi isto tako mogao bi biti prijeteći. Na koju stranu tog sjaja ili usijanosti aludira naziv izložbe?
Kada kažemo “more je usijano”, nije posve jasno zašto ono sjaji – radi li se o nečemu dobrom ili lošem, pozitivnom ili krajnje negativnom. Prizor usijanog mora mogao bi biti vrlo romantičan i uključivati zalazak sunca. Istovremeno, usijanost ili isijavanje mora može opisivati situaciju u kojoj se more pobunilo i kipti. Usijanje može biti znak povišene temperature. Naziv ukazuje na ekološka pitanja povezana s problemima globalnog zagrijavanja, a njima na različite načine pristupaju i neki od radova koje ćemo izložiti.
KP: Vaša kustoska koncepcija istražuje metaforičke kapacitete mora, spajajući najrazličitije tokove, struje i tekuća stanja tvari s nepreglednim kulturnim imaginarijom vezanim uz more, ali i njegovom ekonomskom važnošću. Možete li nam otkriti više o fluidnim ekonomijama koje će izložba predstaviti?
U nekim je radovima more vrlo izravan fokus, dok su drugi okrenutiji novim oblicima rada – no na neki način svi su oni povezani. Prvi koji mi pada na um je The Great OffshoreRYBN-a, zanimljivog pariškog kolektiva koji okuplja umjetnike/ice, hakere/ice i programere/ke. Ovim nas radom pozivaju na putovanje dubinama offshore industrije, a u riječkoj će se inačici posvetiti slobodnim zonama umjetničkog tržišta, luksemburškim futurističkim projektima svemirskog rudarenja, programu “zlatnih putovnica” s Malte i eksperimentalnim plutajućim nastambama. Sve su to suvremene manifestacije offshore režima koje su utemeljene na pravnom okviru koji vlada oceanima (porezne oaze, podmorsko rudarenje, međunarodne vode, zastave pogodnosti). Spaja ih spekulativni transhistorijski narativ koji dokumentira pojavu novog, likvidnog režima vladavine. RYBN će u sklopu rada predstaviti i specifičnu aktivnost, obilazak različitih adresa u Rijeci prisutnih u bazama podataka koje otkrivaju prave vlasnike offshore entiteta kao što su Panamski dokumenti. Jednom sam sudjelovala u sličnoj šetnji Berlinom i bila je iznimno zanimljiva. Riječ je o drukčijoj vrsti šetnje ili turističkog obilaska kakva zaista potiče nov pogled na grad.
Drukčija vrsta fluidne ekonomije prisutna je u radu Hito Steyerl, čija je videoinstalacija Liquidity Inc. značajan dio izložbe. Ona izlaže suludu priču o financijskom analitičaru koji je 2008. godine ostao bez posla i okrenuo se borilačkim vještinama. Steyerl u ovom radu spaja mnoge motive imaginarija povezanog s morem, likvidnošću i različitim tokovima, financijskim strujama i tekućim agregatnim stanjima. Čitava konstrukcija instalacije izgleda kao splav i podsjeća na ogromni val. Gledatelje poziva da se smjeste na plavim strunjačama, a gledajući video nalazimo se u krhkom stanju, kao da smo na Meduzinom splavu.
Idući primjer je libertarijanska plutajuća nastamba koju su u radu The Seasteders dokumentirali Jacob Hurwitz-Goodman i Daniel Keller. Tema njihovog istraživanja je Seasteading Institut koji dijelom financira jedan od najvećih investora Silikonske doline, Peter Thiel. Iza njegove potpore Instututu stoji pokušaj osamostaljenja od nacionalne države i političkih sustava. Čitav poduhvat počiva na nevjerojatno libertarijanskoj ideji izlaska na more i bijega onkraj svih zona državnih utjecaja, a sve kako bi se uspostavila nova vrsta zajednice. Ljudi poput Thiela izgubili su svu vjeru u ono što zovemo demokracijom i žive u uvjerenju da će tehnologija nadići politiku. Jasno je da su takve vizije o političkoj neovisnosti strogo rezervirane za bogate. Dva umjetnika snimili su jedan od sastanaka investitora na Tahitiju, a njihove izjave poprilično su razotkrivajuće. Zanimljivo je i da je Seasteading Institut ugovorno osigurao prava na uporabu snimljenog materijala i tjedan dana prije objave verzije umjetnika – za koju je zaslužan DIS u New Yorku – ti su investitori objavili vlastitu verziju snimke. Danas, kada pokušate potražiti informacije o radu, na internetu ćete ponekad naići na verziju instituta, a ponekad na verziju umjetnika. Riječ je o taktičnom skretanju pažnje.
U radu A Business With No End američka umjetnica Jenny Odell pripovijeda nevjerojatnu priču. Roditeljima njezinog studenta neprestano su pristizale neobične pošiljke naslovljene na tvrtke s neobičnim nazivima. Odell je počela istraživati te tvrtke, otkrivši čitav krajolik čudnih online trgovina koje nude neobične predmete po zapanjujuće visokim cijenama. Otkrila je čitav univerzum koji naziva “zazorna e-trgovina”. Kad sam pročitala članak koji je objavila u New York Timesu, predložila sam joj da ga predstavi u Rijeci kao video predavanje, na što je pristala. Nažalost, izradu videa spriječila je epidemija, stoga ćemo u izložbu uključiti članak uz dopuštenje New York Timesa. Taj je članak zaista zapanjujuć – razotkriva drugu vrstu mora, osebujne poslovne modele koji na svoj način također plutaju naokolo.
KP: Baš poput primjera o kojemu ste upravo govorili, čitavo tematsko područje izložbe prati tokove online podataka i kapitala koji nisu očigledno povezani s morem, no itekako na svoj način plutaju naokolo. Možete li nam predstaviti ove oblike digitalnog rada i odnosa? Vidite li ih kao nešto novo, ili se ipak radi o produžetku odavno poznatih oblika rada?
Kada govorimo o novim oblicima rada, držim da ne govorimo o radikalno novim skupovima odnosa, već radije o radikalnom produžetku onoga što je tu otprije, poput prekarnog rada ili outsourcinga. Zahvaljujući “društvenim” mrežama – izraz koji smatram zbilja smiješnim – svjedočimo radikalizaciji nesigurnosti takvih oblika rada. Nekoliko umjetnika i umjetnica Usijanog mora bavi se time: Sebastian Schmieg, Elisa Giardina Papa i Steffen Köhn.
Köhnov videorad Always here tematizira digitalni seksualni rad, bilježeći svakodnevicu radnika/ica koji zarađuju obavljajući seksualni rad pred kamerom. Umjetnik je dokumentirao vrijeme koje provode čekajući klijente, posebno njihovu dosadu. Prikupio je trenutke između, trenutke kada pričaju što planiraju kuhati za večeru ili pak lutaju internetom – i njegov nas rad zaista navodi da se upitamo u kolikoj mjeri ta vrsta posla proizlazi iz njihove slobodne želje. Köhn je ponudio vrlo topao pogled u svijet za koji većina nas možda ni ne zna da postoji. S druge strane, Elisa Giardina Papa u radu Technologies of Care progovara o vrlo zanimljivom aspektu brižnog rada. Istražuje proces njegove eksternalizacije, prateći kako ga obavljaju radnice i radnici koji diljem svijeta rade mikroposlove – od malih dizajnerskih zadataka, do onih koji zarađuju kao nečiji virtualni partneri. Radi se o istraživanju platforma i “društvenih” mreža koje uvijek su-zarađuju od ovakvog rada. Na neki način, to jesu novi oblici rada, no istovremeno se radi o radikalizaciji prekarnih oblika rada koji su nam već poznati.
KP: Maritimna dominacija i kolonijalna osvajanja koja ju prate vjerojatno su najstariji motivi povezani s morem, barem u zapadnoj kulturi i njezinim mitovima, pričama i povijesti. Ti motivi možda su drevni, no oni uvijek ostaju neizbježan aspekt funkcioniranja svijeta, čak i u digitalnoj svakodnevici 21. stoljeća. Kako je kolonizacija uključena u vaš koncept?
Postoje dvije perspektive koje bih voljela otvoriti, a tiču se ovog pitanja. Prva proizlazi iz kolonizacije onako kako se odražava u izložbi, a druga je povezana s mojim radom u širem smislu. Povezanost morske kolonizacije u Usijanom moru iznimno je važna i Tabita Rezaire, jedna od umjetnica, promišlja to pitanje. U zadivljujućem radu Deep Down Tidal, Rezaire prati putanje infrastrukture na kojoj počiva internet – riječ je o podmorskim, transatlantskim kablovima koji povezuju takozvani Novi svijet (ili Amerike) s Afrikom, kao i Sjevernu Ameriku s Europom. Otkrila je frapantan paralelizam između podmorskih linija koje prati interneska infrastruktura i putanja koje je pratila trgovina robljem. One su očigledno povezane jer su i kablovi i brodovi birali najkraći put između kontinenata. No otkrivši i podcrtavši njihov paralelizam, Rezaire uspijeva stvoriti fascinantnu perspektivu digitalnog kolonijalizma te postaviti važna pitanja o tomu tko uistinu profitira na našim podacima i tragovima svih korisnika “društvenim” mreža.
Premda smatram kako je iznimno važno govoriti o posljedicama kolonijalne logike globalnog Sjevera, postoji još jedan problem koji me trenutno zanima, a on je povezan s Kinom. Konkretno, radi se o Belt and Road inicijativi, “novom Putu Svile” koji kineska država razvija od 2013. godine. Ovim projektom Kina pokušava uspostaviti nov oblik “benevolentnog” imperija, novu vrstu dominacije. Radi se o problemu koji istražujem onkraj riječke izložbe, iako je odraze ove teme moguće pronaći u radovima s temom kineske ekonomije – SinofuturismLawrencea Leka i Shanzai ArcheologyDISINOVATION.ORG-a, kolektiva koji čine Nicolas Maigret i Maria Roszkowska. DISINOVATION proučava tržište shanzai tehnologije, prikupljajući fascinantne predmete koji njime kruže. Riječ je o objektima koji nastaju prilagodbom postojećih rješenja u neku vrstu improvizirane tehnologije koja se izrađuje za vrlo osobne svrhe. Predmeti su to poput stroja za brijanje koji je ujedno i telefon – pa možete razgovarati s nekim dok se brijete! Vidjet ćemo, doduše, koliko ćemo tih predmeta uspjeti pokazati. Umjetnici su prikupili devedesetak artikala, no oni ne udovoljavaju europskim regulacijama tehnologije i vrlo je nezgodno uvesti ih u EU.
KP: Kako izložba pristupa položaju Rijeke kao lučkog grada?
Osim RYBN-a, koji su na temelju podataka o vlasnicima offshore tvrtki pripremili posebnu šetnju gradom, francuska je umjetnica Marie Reinert također posjetila Rijeku kako bi napravila istraživanje za svoj rad. Razgovarala je s Riječanima i Riječankama različitih profesija, dobi i političkih uvjerenja, upitavši ih kakve su njihove vizije budućnosti. Sve vizije počinju rječju “vidim”, a suprotno očekivanju ona ne zvuče kao znanstvena fantastika, već su bliže prizorima kakve bi ljudi vidjeli u hipnozi. No Rijekom se ne bave samo pojedini radovi, njezin je odraz prisutan i u cjelini izložbe. Lučki karakter grada i zgrade Exportdrva bio je toliko snažan da sam osjetila kako se radi o nečemu što moram povezati s budućnosti rada. Dolaskom u zgradu nalazite se u središtu luke, posve doslovno – i činilo mi se kako bi bilo sjajno sve te različite teme povezati upravo s morem.
KP: Čini mi se kako bi se vasa kustoska praksa općenito mogla opisati kao spajanje i preplitanje umjetničkih radova, ali i problema koji se na prvi pogled ne čine povezanima. Doživljavate li svoj kustoski rad kao oblik pripovijedanja?
Apsolutno da, točka! (smijeh) Priča koju želim prenijeti uvijek se razvija u prostoru između pojedinih radova. Upravo zbog toga volim kurirati izložbe i graditi prostore, ovog puta uz pomoć izvrsnih splitskih arhitekata. Najdraže mi je raditi u prostorima koji su maksimalno otvoreni, pa izbjegavam graditi zidove. Vjerujem kako u otvorenim prostorima postoji više mogućnosti da se razvije dijalog između radova. Kada ste u otvorenom prostoru i promatrate rad pred vama, istovremeno možete vidjeti i neki drugi; u hodu prema nečemu novom mimoiđete se s radom koji ste već vidjeli i možda ćete ga promotriti u novom svjetlu. Taj prostor između pojedinih radova čini mjesto gdje se priča razvija. Radila sam na mnogobrojnim izložbama, i u procesu postavljanja svake od njih postoji trenutak kada se počne nazirati kako pripovjedački stroj počinje funkcionirati, kada se dijalog između radova kreće odvijati ili rastvarati. Svaki put kada se to ponovno dogodi iznova sam fascinirana, i jednostavno obožavam medij izložbe. Mislim kako on otvara izvanredan prostor refleksije.
KP: Na kraju bih se voljela okrenuti širini vaših profesionalnih interesa. U fokusu vašeg ranijeg teorijskog rada bio je istočnoeuropski modernizam, a kasnije ste se okrenuli suvremenoj novomedijskoj umjetnosti. Možete li objasniti ovaj skok?
Na početku me zanimala povijesna avangarda, najviše u periodu osamdesetih i ranih devedesetih kada sam studirala. Tadašnja povijest umjetnosti poprilično je kaskala i u najboljem bi se slučaju bavila periodom 19. stoljeća. U to vrijeme osjećala kako su problemi koje je formulirala povijesna avangarda u velikoj mjeri povezani s našim vremenom ili svijetom. Rad na avangardi za mene je bio način da promatram pojave koje su ipak bile suvremenije. Interes za medijsku umjetnost razvio se kasnije. Ako se pitate gdje je karika koja nedostaje, provodna bi se nit mogla pronaći u činjenici da je povijesna avangarda stvorila zanimljive ideje o medijima. Uzmimo za primjer Radio budućnosti ruskog futurista Velimira Hlebnjikova. Danas se svi pozivaju na Brechtovu teoriju radija, dok nitko ne spominje Hlebnjikovljev izvanredan tekst. Umjetnost avangarde zamišljala je medije budućnosti kakvi im u to doba nisu bili dostupni, ali su postali stvarnost od devedesetih godina do danas. Radi se o moći imaginacije koja postoji u umjetnosti i književnosti, i to je nešto što me intrigira.
KP: Mislite li da bismo odnos avangardne umjetnosti i totalitarizma mogli usporediti s odnosom suvremene medijske umjetnosti i novih (digitalnih) oblika kontrole?
To je zanimljivo pitanje, a odgovor ovisi o tomu kako ćemo odrediti odnos avangarde i totalitarizma. Mogli bismo tvrditi kako se radi o dva strogo suprotstavljena načela. Ukoliko stijedimo tu argumentacijsku liniju, stići ćemo do gledišta prema kojemu je prvo postojala “dobra avangarda”, a za njom je uslijedila loša totalitarna umjetnost. Nasuprot tomu, mogli bismo pretpostaviti, kao što je to u knjizi Totalna umjetnost staljinizma učinio Boris Groys, da se radi o srodnim pojavama. Po izlasku njegove knjige 1988. godine u Njemačkoj je izbio velik skandal. Groys je smatrao kako su brojne ideje povijesne avangarde u staljinizmu doživjele svoju realizaciju i prvi je raskinuo s idejom prema kojoj avangarda i totalitarizam predstavljaju dvije oštro suprotstavljene paradigme. Uslijedila je žestoka rasprava, a ona je poslužila kao zanimljiv poticaj daljnjim promišljanjima.
Na sličnom tragu, dvije se paralelne linije mogu pratiti i s obzirom na suvremenu medijsku umjetnost, a također ovise o tomu kako smo odrediti odnos avangarde i totalitarizma – i jesu li oni za nas povezani ili odvojeni. Shodno tome, mogli bismo tvrditi kako medijska umjetnost ili net art prokazuju platformski kapitalizam, i u tom ih slučaju promatramo kao pojave suprotstavljene velikim platformama. To zaista vrijedi u slučaju brojnih projekata koji pripadaju ranijoj fazi net arta, mnogi od njih secirali su materijal interneta i ukazivali na njegova buduća kretanja, čak i prije njihove realizacije. Nasuprot tomu, možemo kritično pristupiti medijskoj i postinternetskoj umjetnosti pa tvrditi kako su one u skladu s platformskim kapitalizmom, ili drugim riječima – da je takva umjetnost simptom platformskog kapitalizma. Na neki način to jest istina, no čak i u postinternetskoj umjetnosti pronašla sam mnogobrojne primjere otpora toj vrsti kapitalizma, kao i primjere pretjerane identifikacije s njime. To je prilično zanimljivo, a povezano je sa strategijom subverzivne afirmacije o kojoj sam pisala u odnosu na Laibachovu praksu. Zaključno, vjerujem kako ne postoji samo jedan odgovor na ovo pitanje, a svaki odgovor ovisi o tomu određujemo li avangardu kao suprotnost totalitarizmu, ili ne.
KP: Što mislite o odnosu novije generacije novomedijskih i postinternetskih umjetnica i umjetnika prema nasljeđu net art pokreta?
Čudno je kako ranija net art scena – a ona je uključivala umjetnice i umjetnike kao što su Vuk Ćosić, Olia Lialina, JODI, Aleksej Šulgin i Heath Bunting – slabo odjeknula u mlađoj generaciji, a nakon njenog je razvoja nastupio dulji period stagnacije. S druge strane, umjetničke uporabe virtualne stvarnosti, kakvima danas svjedočimo, podsjećaju me na rane devedesete kada su kalifornijski umjetnici krajnje nekritično eksperimentirali s tehnologijom. Ti su umjetnici pristupali virtualnoj stvarnosti kao nečemu što će nas spasiti i upravo se takvom pristupu protivio raniji net art, slijedeći slogan “ne vjerujemo u hype, ne vjerujemo u površnost”. Zanimljivo je, no istovremeno i zamorno, gledati kako se ponovno pojavljuju inkarnacije tih naivnih uvjerenja. Ponekad mi se čini kak bi suvremeni medijski i postinternetski umjetnici i umjetnice trebali bolje poznavati ranu povijest net arta, no možda svaka generacija mora pronaći vlastite načine. U svakom slučaju, promatrat ću širom otvorenih očiju.
Tekst je nastao u suradnji udruge Drugo more i Kurziva – Platforme za pitanja kulture, medija i društva u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.