Blic Piše: Matija Mrakovčić
Ove godine Galerija Galženica slavi 35 godina rada. Galerija je osnovana 1980. godine u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot kao neprofitna galerija namijenjena poticanju i razvoju likovne kulture Zagreba, odnosno Velike Gorice, tada sve mnogoljudnije zagrebačke općine. Nakon što je 1995. Velika Gorica dobila status grada, Galerija Galženica postala je jedina gradska institucija takvog tipa.
O tome kakav je danas odnos Velike Gorice i Zagreba po pitanju predstavljanja i produkcije suvremene likovne umjetnosti razgovarali smo s Klaudiom Štefančićem, kustosom i voditeljem galerije, koji kaže da je odnos “nešto drugačiji od onoga koji je bio dominantan prije 10-20 godina. Primjerice, internacionalizirali smo program i pomladili smo publiku i to baš u trenutku takozvane smjene generacija. Promjene do kojih je došlo na zagrebačkoj kulturnoj sceni, prije svega na području takozvane izvaninstitucionalne kulture, počeli smo negdje od 2003. implementirati u naš rad. Također, od 2009. galerija je počela financirati produkciju umjetničkih radova i isplaćivati, istina, simbolične honorare umjetnicima. U domaćim okvirima to je bio presedan, čak i u slučaju velikih institucija čiji je budžet i do stotinu puta bio veći od budžeta galerije”.
Tijekom 35 godina rada organizirano je više od 240 izložba i manifestacija na kojima se predstavilo više od 300 domaćih i inozemnih umjetnika, likovnih kritičara, kustosa i dizajnera. Od samih početaka djelovanja, galerija je poseban naglasak stavljala na lokalni kontekst. “Lokalni kontekst je kroz program galerije predstavljen dvojako. S jedne strane, riječ je o suradnji s velikogoričkim umjetnicima na organizaciji skupnih ili samostalnih izložaba, a s druge o problematiziranju onih aspekata gradskog života koji su nekako izmakli javnoj pozornosti. I dok prvi suradnički princip insistira na onom što nadilazi lokalne granice – originalnost i kvaliteta umjetničkog rada – drugi se kroz suradnju s građanima ili srednjoškolcima usredotočuje upravo na te granice, odnosno na specifičnost življenja u Velikoj Gorici. Načini komunikacije pri tome variraju i ovise o vrsti projekta. No, i u jednom i drugom slučaju, snažno se oslanjaju na komunikacijski potencijal Mreže”, govori Štefančić.
Pod vodstvom prvog voditelja galerije, povjesničara umjetnosti Radovana Vukovića program se galerije kretao oko takozvanog fenomena Nove slike te fenomena karikature kao osobite likovne forme. Dolaskom novog voditelja, našeg sugovornika, programska orijentacija se dijelom promijenila: “Početkom nultih godina postali smo svjedoci popularizacije Interneta u Hrvatskoj, odnosno konačne promjene ekonomske i društvene paradigme iz post-socijalističke i tranzicijske u neoliberalnu i globalnu. Kako je galerija posvećena produkciji i promociji suvremene umjetnosti, suradnja s umjetnicima koji su se bavili novim društvenim fenomenima – novim medijima, globalizacijom, liberalizacijom, itd. – bila je neizbježna”. Pri tome su surađivali s različitim partnerima: umjetničkim udruženjem MAERZ iz Linza, kustoskim kolektivom Cont3xt iz Beča, kustoskim kolektivom Kontejner iz Zagreba, s neformalnom edukacijskom inicijativom Kustoska platforma, s Institutom za suvremenu umjetnost iz Zagreba, s hakerima okupljenima oko Linuxa i Razmjene vještina i drugima.
U svjetlu nastojanja Ministarstva kulture da lokalne inicijative prepusti lokalnim budžetima, Štefančića smo upitali na koje sve načine neprofitna Galerija može opstati u uvjetima sveopćeg, globalnog smanjenja izdvajanja za kulturu. “Ne spadam u onu vrstu kulturnih radnika koji ne vide dalje od potreba vlastite djelatnosti. Svjestan sam ozbiljnosti krize kojom je pogođeno cijelo društvo. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da bi se novac namijenjen kulturi mogao racionalnije upotrijebiti. Možda smo, doista, suočeni s ili-ili situacijom. Ili nas ugasite iz ovih ili onih (viših) razloga ili nam omogućite da polje rada u kojem smo izučeni i iskušani uredimo kako najbolje znamo, na dobrobit umjetnika i građana”.
O tome što konkretno nedostaje Galeriji, Štefančić prvenstveno ističe više samostalnosti u odnosu na Pučko otvoreno učilište: “Galerija je na neki način prerasla institucionalni okvir Učilišta i vjerujem da zaslužuje jedan novi institucionalni okvir. U ovim kriznim vremenima, opstanak neće biti moguć bez daljnje internacionalizacije našeg rada, što podrazumijeva udruživanje sa sličnim muzejsko-galerijskim institucijama u Hrvatskoj i Europi, odnosno financiranje programa iz europskih fondova. Taj korak moguće je napraviti angažiranjem kustosa koji mogu stvoriti kvalitetan sadržaj, onaj koji se može nositi s drugim programima i tako osigurati izvor financiranja, odnosno, dnevno-političkim rječnikom govoreći, privući novac u Veliku Goricu i osigurati koje radno mjesto više”.
Unatoč dotrajaloj infrastrukturi zgrade u kojoj Galerija djeluje i krizi koja pogađa cijelo društvo, Galženica nastavlja s radom: “Nakon 35 godina uspješnog rada, vjerujem da zaslužujemo veću potporu gradske vlasti, da je vrijeme za novi iskorak. Galerija Galženica je u umjetničkoj kulturi Hrvatske, pa usuđujem se reći i šire regije, svojevrsni velikogorički brend, prepoznatljiv znak koji ima potencijala za daljnji razvoj”, zaključuje Štefančić.
ObjavljenoObjavljeno
