Intervju Problema s obrazovanjem umjetnika, kustosa i kritičara i obrazovanjem o umjetnosti u Hrvatskoj je mnogo. U školama satnica za likovnu umjetnost i kulturu, toliko je poznato, iznosi jedan sat tjedno. Čini se da je tako oduvijek, kao i da će – kroz vječno pokretanje i zaustavljanje procesa obrazovnih reformi – tako i ostati. Od prvih osnovnoškolskih susreta s kistom, škarama i ljepilom, preko zapravo vrlo šturog uvoda u povijest umjetnosti u srednjoj školi i specijalizacije na umjetničkoj akademiji ili fakultetu društveno-humanističkog smjera, umjetnici, ali i kustosi i kritičari, uglavnom se nakon zaključenja svojeg formalnog naukovanja nađu u raljama kulturno-političkog realiteta. Za mlade ljude bez praktičnog iskustva sustav je nemilorsdan: od umjetnika se očekuje ne samo da stvara već i da sustavom navigira s određenom dozom birokratske pa i marketinške dovitljivosti kojima će samom sebi osigurati sredstva za rad kao i vidljivost vlastite prakse kao uvjet daljnjeg razvoja. Za razliku od, recimo, književnika, prevoditelja ili teoretičara kojima Ministarstvo kulture na godišnjoj razini osigurava određen broj (gotovo simboličnih stipendija), za umjetnike koji rade u polju vizualnih umjetnosti, takva se potpora može osigurati tek – projektno.
U Zagrebu je tako prije nepuna dva tjedna održan radni seminar Skice za kurikulum: oblici i izazovi umjetničke edukacije koji je, u prostorijama Odsjek za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti, pokušao zagrebati po površini problema suvremenog obrazovanja za umjetnike i pružiti uvid u neke od alternativa institucionalnom radu s umjetnicima te, u manjoj mjeri, kustosima i kritičarima. Seminar je organizirala udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze u sklopu Kustoske platforme, neformalnog edukacijskog projekta koji od 2008. godine pokušava polaznicima, mahom onima koji već imaju iskustva, proširiti teorijsko i praktično znanje iz područja suvremene umjetnosti. U sklopu istog događanja predstavljen je i zbornik Forms of Education: Couldn’t Get a Sense of It urednika Aerona Bergmana, Alejandre Salinas i Irene Borić, koji kroz 28 žanrovski različitih tekstova daje pregled i razrađuje pojam različitih oblika umjetničkog obrazovanja.
“Ako već spominjemo razvoj obrazovanja”, kaže nam nezavisna kustosica i kritičarka Irena Borić, “smatram da je važno istaknuti pojam ‘edukativnog obrata’ (educational turn) o kojem se počinje govoriti u drugoj polovici devedesetih, a odnosi se na različite oblike i strukture obrazovanja, zatim alternativne pedagoške metode i programe koje su se javile unutar umjetničkih i kustoskih praksi. Posljedično su takve prakse utjecale na metode i programe unutar institucija, bilo muzejskih ili sveučilišnih u kojima je sve veći naglasak stavljen na istraživanje i proces. No, danas, postoje nebrojeni kustoski i umjetnički programi, a hijerarhije su među njima jasno definirane. Primjerice prestižan kustoski program poput De Appela polaznicima omogućava uvid i povezivanje s akterima međunarodne scene, dok programi poput SCCA – Svet umetnosti iz Ljubljane, ili pak Kustoske platforme iz Zagreba imaju veći fokus na lokalni, odnosno regionalni kontekst. No, pitanje je tko si točno prestižan program može priuštiti? Isto je i s umjetničkim i kritičkim obrazovanjem, postoji mnoštvo programa i, zanimljivo, njih vode najčešće umjetnici. I tu je možda smisleno spomenuti Gregorya Sholletea koji govori o kreativnosti crne tvari, onoj kreativnosti koju prakticira mnoštvo, kako ih naziva, praktičara iz sjene, da bi podržali mainstream umjetnički svijet i njegove aktere. Još bih istaknula izjavu Nicole Hewitt s predstavljanja knjige u Booksi, kad je postavljajući pitanje što nakon studija, kao ključan problem izdvojila nedostatak infrastrukture”.
U vrtlogu prekarizacije kulturnog i umjetničkog rada, pitanje koje postavlja Irena Borić – tko si točno prestižan program može priuštiti – čini se ključnim za većinu umjetnika i kulturnih radnika, pogotovo onih koji, čak i ako kakva-takva infrastruktura postoji, kroz formalno obrazovanje nemaju pristup informacijama o tome kako ju koristiti. Tu na scenu stupa čitav niz kvalitetnih, samoorganiziranih aktera kojima je cilj upravo širenje obrazovnog spektra u smjeru kritičkog promišljanja sustava i infrastrukture. Uz već spomenutu Kustosku platformu, ovdje, primjerice, vrijedi spomenuti i novopokrenutu Političku školu za umjetnike u organizaciji Lokalne baze za osvježavanje kulture – [BLOK] koja će ne samo umjetnike, već sve zainteresirane provesti kroz teme kao što su umjetnost i društveni pokreti, kapitalizam i država, klasa, feminizam, ideologija, historijski revizionizam, politika pamćenja, liberalizam, socijalizam, komunizam itd. Bilo bi to pitanje loše mentalne higijene kad bih ovdje, unatoč tome što se radi o obrazovnom programu koji provodi nakladnik ovog medija, propustio spomenuti Kulturpunktovu novinarsku školicu koja potpuno besplatno već osam godina educira nadolazeće generacije mladih novinara i kritičara u kulturi.
“Moja pozicija je vaninstitucionalna, dakle nikad nisam studirala na Akademiji niti sam ondje predavala. Djelujem kao nezavisna kustosica i kritičarka i redovito surađujem u okviru privremenih kolektiva. Neki od projekata u kojima sam sudjelovala imali su polujavni karakter, ali im je svrha bila samoedukacije, primjerice čitalačka grupa k.r.u.ž.o.k. u kojoj su djelovali Nataša Bodrožić, Fokus Grupa i Ivana Meštrov. Stoga je i perspektiva gledanja na stvar možda više vezana uz iskustvo. U svakom slučaju određene poticaje vidim od strane samoorganizirane samoedukacije. Međutim problem takvih inicijativa je nestabilna struktura i često privremeni karakter i zato mislim da institucije imaju mogućnost, za razliku od takvih inicijativa, stvarati sustavnije programe unutar kojih je drugačije mišljenje moguće i poželjno i ima šansu biti kritičko i reagirati na neoliberalne reforme koje zahvaćaju obrazovni sustav. No, problem institucije je što ovisi o neposrednom političkom i društvenom okruženju što može ugroziti njen potencijal za eksperimentiranje. A u tom slučaju, što ionako vrlo dobro znamo, vaninstitucionalne prakse i strategije imaju ključnu ulogu u proizvodnji kritičkog znanja”, dodaje Borić.
Na spomenutom seminaru, izuzev govora o kustoskoj edukaciji i umjetničkom obrazovanju, bilo je riječi i upravo o potencijalu samoorganizacije kao alternativnom modelu umjetničkog (i kritičkog) obrazovanja. Isidora Ilić i Boško Prostran koji zajednički dijele umjetničku sudbinu kao Doplgenger primjer dobre prakse vide u Videodromu, program kojemu je cilj dati poticaj razvoju novih mogućnosti u polju samoobrazovanja filmskih, vizualnih i novomedijskih stvaraoca i publike, a čiji se posljednji ciklus, održan od rujna do prosinca 2016. godine, fokusirao na “amaterski pristup filmskom znanju i i pozicijom amatera kao figure potencijalnosti”. Svoja su iskustva iz Ljubljane su prenijeli Andrej Škufca i Tjaša Pogačar, prvotno okupljeni oko Galerije Boks, studentskog udruženja za kulturno-umjetnički rad, da bi potom glavninu energije premjestili na jedan o njegovih projekata – reviju Šum. Galerija Boks je svoj rad započela 2009. godine kao autonomna studentska platforma i to – koliko god to iz ovdašnje perspektive neobično zvučalo – upravo na poticaj i sklopu ljubljanske Akademije za likovno umetnost in oblikovanje koja je za njihov rad izdvojila 60 tisuća eura za hladni pogon i 15 tisuća eura za programe. Posla su se prihvatili studenti i studentice nezadovoljni kurikulumom, prvenstveno izostankom kvalitetne teorijske podloge koji bi im – kao umjetnicima – omogućila da bolje razumiju to čime se bave. Revija Šum je danas polugodišnja revija za suvremene umjetnosti, no i organizator čitavog niza diskurzivnih programa: predavanja, tribina, seminara, edukacijskih programa. U svom posljednjem broju, posvećenom krizi kritike umjetnosti, primjerice, objavili su članak Maje Breznik, odnosno analizu stanja likovne kritike u slovenskim medijima čiji su rezultati, malo je reći, poražavajući, a sasvim sigurno reflektiraju i stanje medijske refleksije o umjetnostima i u širem geografskom kontekstu. Komparativna analiza pokazala je da je u ožujku 1986. godine u Delu izašlo osam kritika, a u istom mjesecu 2016. godine – samo jedna; u Dnevniku je taj odnos 7:2, u Večeri 2:0, a u Primorskim novicama – 1:0.
“Sve je više mladih ljudi koji ulazeći na tržište rada žele sudjelovati u kulturnoj komunikaciji kao kustosi, menadžeri, producenti itd. Međutim, njihove ambicije ne nailaze na sustavnu i širu društvenu potporu. Ono malo privatnog kapitala koji kola kulturom čvrsto je u rukama kulturne elite, dok su javna sredstva ili sve tanja ili su sve usmjerenija prema aktivnostima koje su u načelu konzervativne, dakle nesklone inovaciji i kritici. Besparica i nedostatak institucionalne potpore, tako su paradoksalno i prepreka i poticaj. Prepreka, jer i najjeftiniji projekt može biti obilježen frustracijom zbog nedostatka novaca, zbog nedovoljne vidljivosti itd. Poticaj, jer rad na margini kulturnog života nosi sa sobom nemalu slobodu kako u organizacijskom, tako i u koncepcijskom smislu, bilo da je riječ o malim i privremenim galerijskim prostorima, bilo da je riječ o prostorima Mreže koja je kod nas i dalje nedovoljno iskorištena”, ističe Klaudio Štefančić, kustos i ravnatelj Galerije Galženica, na pitanje što vidi kao poticaje, a što kao prepreke u polju umjetničkog, kustoskog i kritičkog obrazovanja u institucionalnom i izvaninstitucionalnom kontekstu.
Ono na što u svemu ovome ne treba zaboraviti, a dobar je za to primjer upravo rad Boksa i Šuma, jesu institucije. Treba ih kritizirati, mijenjati, osvojiti i otvoriti ih javnosti, a ne se od njih ograđivati kao od okamina prošlosti. Njihov je potencijal, simbolički, ali i ekonomski kapital, nešto čime bi se moglo raspolagati kao ulogom u budućnost. Cilj je, budimo iskreni, da ono što je kvalitetno i progresivno od povremenog iskrenja na periferiji – eksplodira u centru. Na toj su frikciji, čini se, izgrađeni i tekstovi okupljeni u knjizi Forms of Education: Couldn’t Get a Sense of It. Budući da su autori bili pozvani svjedočiti o umjetničkom obrazovanju iz vlastitih pozicija, rezultati su raznorodni kao i diverzitet iskustava koja su imali.
“Bez obzira na to da li su tekstovi sasvim novi, ili pisani pred koje desetljeće”, ističe Irena Borić, “kada se sagledaju kao cjelina mogli bismo reći da se većinom dotiču pitanja proizvodnje i okvira umjetničke edukacije naglašavajući konflikte i trenja, s time da kritički potencijal umjetničke edukacije vide kao izuzetno važnu opoziciju sve dominantnijim neoliberalnim stremljenjima. Pošto format teksta nije bio unaprijed zadan, prilozi su vrlo različiti, od kratkih eseja, analitičkih tekstova, umjetničkih radova, pjesama. Također je zanimljivo uočiti da su autori sa Zapada više skloni kritici institucija, dok su oni drugi fokusirani na pozitivne perspektive i značenja koja takva institucija za kontekst ima. Primjerice, izdvojila bih tekst o međunarodnoj Akademiji u Palestini Bisana Hussama Abu-Eisheha u kojem on važnost te institucije naglašava ne samo zbog proizvodnje umjetničke edukacije, već i zbog proizvodnje društvenih odnosa. Nadalje, nekoliko je primjera studentskih iskustava od kojih bi izdvojila MFA no MFA, kolege s magisterija koji su zajednički odlučili napustiti studij kojim nisu bili zadovoljni i nakon toga započeli vlastitu umjetničku praksu. U publikacije je i nekoliko primjera van institucionalnih praksi, bile one kustoske ili aktivističke, a izdvojila bih tekst o kolumbijskoj školi, tzv. Escuela de Garaje, u koju svi sudionici dolaze s pitanjima “Što želiš naučiti?” i “Što želiš podučiti?”.
Zaključiti možemo, i to upravo na prijedlog naše sugovornice, citatom Aerona Bergmana i Alejandre Salinas iz uvoda knjige: “Ne zaboravimo: institucije čine živa tijela – ljudi – čije dnevne odluke utječu na konačne rezultate. Oni koji unutar institucije imaju najveću moć su najčešće komprimirani da služe njenim interesima, i stoga imaju najmanju slobodu. Ako će doći do neke promjene, bit će to zahvaljujući kolektivnom trudu, kojeg će vjerojatno voditi oni s krhkim i nestabilnim ograničenjima”.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
