Odnos javnosti prema potisnutoj prošlosti

Piše: Martina Domladovac

U riječkom Malom salonu predstavljen je dio višegodišnjeg projekta beogradskog umjetnika Vladimira Miladinovića u kojem ispituje na koje načine mediji i institucije post-jugoslavenskih zemalja stvaraju javni prostor i njime oblikuju kolektivno sjećanje. Njegov rad temelji se na istraživanju arhivske građe – dokumentima, svjedočanstvima, kartama i isječcima dnevnih novina iz Srbije i svijeta koje tehnikom laviranog tuša prenosi u formu crteža. Prenoseći arhivske materijale u umjetničku sferu, Miladinović naglašava pitanja ratne medijske propagande, manipulacije, povijesne odgovornosti i intelektualnog angažmana.

Na ovom projektu radi od 2012. godine, a izložbom Između znanja i imaginacije u Rijeci je predstavljena njegova najnovija faza. U fokusu izložbe zločin je nad kosovskim Albancima 1999. godine, a sadrži Izvještaj o arheološkom iskopavanju, dio dokaznog materijala iz arhive Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu u kojem je opisan proces iskapanja masovnih grobnica u studenom 2002. godine u blizini Beograda. Zapisnik sadrži izjavu bivšeg djelatnika MUP-a koji je kamion s tijelima prevozio iz Kosova u Beograd, a Slobodni predmeti popis artefakata prikupljenih tijekom procesa ekshumacije na temelju kojih se identificiraju žrtve. Miladinović također donosi stranice tjednih novina koje prve spominju pronađene žrtve, a prvi put prikazuje i nove radove, crteže velikog formata kojima prenosi arhivske fotografije britanskog forenzičkog tima snimljene tijekom istrage.

Prenošenjem i isticanjem arhivskih materijala Miladinović ispituje polje medija i propagande, ali i trenutnog odnosa javnosti prema potisnutoj prošlosti. “Mislim da se izraz devedesete često koristi kao vrsta otklona od traumatične prošlosti koju dijelimo u ovoj regiji. U procesu stvaranja nacionalnih identiteta prošlost se koristi selektivno, u vlastite svrhe, a suvremena umjetnost može uključiti marginalizirane dijelove prošlosti i u taj proces”, istaknuo je umjetnik prilikom izlaganja radova u Berlinu prošle godine. 

Iako izložba u Rijeci uglavnom prolazi “ispod radara”, reakcije na spomenute teme pokazuju koliku važnost određeni povijesni događaji imaju na kreiranje naših trenutnih odnosa. Kada je Miladinović u Splitu prikazao kopiju stripa Knindže – Vitezovi srpske krajine čija je dva broja izdala Politika 1991. godine, a slavi kapetana Dragana i njegovu militantnu skupinu, rad je okarakteriziran kao provokacija, no isto se dogodilo i s njegovim izlaganjem u Kraljevu u Srbiji. Velik dio njegovog rada temelji se na odnosu medija i službenih institucija prema određenim događajima kao i načinu na koji će oni biti prezentirani javnosti. Izložbe temeljene na arhivskim materijalima, kao što je postav SENSE – Dokumentacijskog centra Srebrenica, čest su medij kojim se nastoji adresirati elemente traumatične prošlosti, no svojim radom, prenoseći tekst u sliku i faktografsku činjenicu u umjetničko djelo, Miladinović postavlja pitanje “koliko nam svjedočanstvo traumatične prošlosti govori ako ju ne možemo zamisliti, te da li je faktografija dokaznog materijala dovoljna da bismo u njega povjerovali”.