Intervju Vladimir Miladinović
Razgovarala: Martina Kontošić
Vladimir Miladinović (1981.) vizualni je umjetnik koji je završio doktorske studije Teorije umetnosti i medija Univerziteta umetnosti u Beogradu. Član je radne grupe Četiri lica Omarske, kao i jedan od osnivača Inicijative za savremenu umetnost i teoriju u Beogradu. Godine 2012. nagrađen je na 53. Oktobarskom salonu za seriju od 25 crteža nastalih kopiranjem stranica beogradskih dnevnih listova Politika, Večernje novosti i Borba, kojima je predstavio državnu propagandu prisutnu i u drugim medijima diljem regije.
Ciklusom crteža iz 2016. prikazanima na izložbi Otpor, pokret, promjena Vladimir Miladinović nastavlja proces kreiranja odnosa s prošlošću u kontemplativnoj formi crteža koji prikazuju uznemirujuće sudske dokumente i materijale iz tiska povezane sa zločinima nad albanskim civilima u vrijeme rata na Kosovu. Seriju Zapisnik čini dokumentacija izjava bivšeg radnika MUP-a Srbije koji je prevozio kamion sa tijelima iz Kosova u Beograd, dok Timočku krimi reviju čine stranice danas ugašenog tjednika koji je prvi prenio vijesti o pronađenoj hladnjači sa tijelima u Dunavu.
KP: U Zagrebu je prikazan samo jedan dio procesa koji si započeo još 2012. godine. Možeš li nas vratiti na sam početak nastanka ovih opsežnih serija crteža laviranim tušem na papiru?
Ja sam poprilično spontano započeo rad na istraživanju za koji nisam imao neke posebne ambicije u samom startu, a sada je to postala neka vrsta svakodnevne rutine i potrage za materijalom po raznim arhivama kojima imam pristup. Moja osnovna ideja je bila da pokušam da saznam na koji način i šta je sve uticalo na kreiranje mog znanja kao i šta se i kako sada sa tim znanjem može raditi. Sa druge strane, vremenom mi je postala bitna i forma materijala sa kojim sam svakodnevno u kontaktu pa sam počeo da koristim i samu estetiku arhivskog materijala. Taj spoj mučnog sadržaja sa jedne i atraktivne forme sa druge strane stvorio je neku vrstu tenzije koja je ključna u samom radu. Činjenica da je arhiv po sebi mrtva stvar i da jedini njegov potencijal leži upravo u izmeštanju iz tog institucijalnog konteksta i dalje korišćenje tih materijala jeste ono što održava kontinuitet rada, bez nekog kraja na vidiku.
KP: Osim što se baviš mučnim epizodama recentne povijesti ovih krajeva, u tvom radu prisutna je i kritika aktualnih ekonomskih politika. Međutim, ne bih strogo odvajala nacionalizam i kapitalizam; kako doživljavaš njihovu vezu?
Svaki pokušaj zanemarivanja načina na koji se desio raspad Jugoslavije kroz rat i ratni zločin je kontraproduktivan, ako želimo da tu vezu učinimo vidljivom. Osim ako tako nešto dolazi iz ugla onih kojima je rat bio jedno od sredstava za lično bogaćenje i omogućavanje procesa privatizacije društvene svojine. Postavlja se pitanje koju je ulogu pri razbijanju klasne svesti kao jedne od osnova jugoslovenskog socijalizma odigralo pozivanje na rasne i etničke podele i ratni zločin kao sredstvo izvođenja tih podela? U tom smislu za mene je instistiranje na traumatičnim delovima recentne prošlosti koji su sada već apsolutno isključeni iz domena javnih sfera ključno, ako želimo da vezu između kapitalizma i nacionalizma učinimo vidljivom.
KP: Proteže li se tvoja forma protesta i na ulicu? Sudjeluješ li u prosvjedima koji upravo traju u Srbiji?
Moj rad je odraz ličnog uverenja i vere u umetnost i za mene je sam proces rada pri nastajanju umetnosti apsolutni vid protesta. Da li se i na koji način on može prevesti na ulice je drugo pitanje. Na aktuelnim protestima učestvujem koliko i kada mogu, a njihova spontanost kao i ideološka ignorancija su konačno pokazali da je vera u slobodu izbora u ovakvim okolnostima besmislena i da je svaki pristanak na parlamentarnu igru političkih elita čist promašaj.
ObjavljenoObjavljeno
