Umjetnost u krizi

Dvadeseti broj TkH, časopisa za teoriju izvedbenih umjetnosti, nosi naslov Umetnost i javno dobro.

Nakon što se globalna financijska kriza uslijed spašavanja banaka javnim novcem i pada poreznih prihoda zbog kontrakcije privrednih aktivnosti pretvorila u fiskalnu krizu, tj. krizu javnog duga, vlade diljem Evrope su krenule u tzv. mjere štednje. Na području umjetnosti, prvi na udaru mjera štednje našao se eksperimentalni dio polja izvedbe izvan mainstreama, gde su izvedbeni umjetnici, kulturni radnici, selektori i producenti u Evropi zatečeni politički nespremnim da djeluju. Da bismo objasnili tu čudnovatu oduzetost, kažu u uvodniku novog broja časopisa TkH Bojana Cvejić i Marko Kostanić, trebamo se osvrnuti na nekoliko tendencija koje su se pokazale tijekom posljednja dva desetljeća. Zaokret ka freelance modelu proizvodnje u Zapadnoj Evropi tijekom osamdesetih godina sagledava se kao teškom mukom izvojevana sloboda izražavanja, koja je umjetnike rasteretila obveza spram nacionalnih i institucionalnih normi predstavljanja koje upražnjavaju repertoarske ustanove. Ovaj trend, koji se brani pod okriljem postoperaističkog pojma “nematerijalnog” rada kao karakterističniji za praksu izvedbe nego i za jednu drugu umjetnost, ne samo što nam je pomogao da uvidimo kako izvedbu njeni uvjeti rada čine prekarnom, već je kod umjetnikâ također oslabio osjećaj pripadnosti mjestu i prava na materijalna sredstva proizvodnje. Umjetničko i kulturno polje kao društveni mehanizmi kakve danas poznajemo strukturno su određeni velikim brojem različitih faktora i nužno ih je ispitati iz različitih historijskih i analitičkih rakursa. Tekstovi okupljeni u novom broju TkH obavljaju upravo tu zadaću.

Boris Čučković s obzirom na historijsku genezu autonomije osvrće se na probleme zagovaranja autonomije u današnjim borbama za javno financiranu umjetnost i nudi pregled nekoliko teorijsko-aktivističkih artikulacija koje pokušavaju nadići neminovnu društvenu kontradikciju. Boris Postnikov iznosi u svom tekstu historijske i ekonomske uvjete proliferacije reklamne proizvodnje kao dominantnog modela kreativnosti suvremenog kapitalističkog društva i pozicioniranjem reklama u javnom prostoru implicitno reflektira poziciju umjetnosti i efekte njenog djelovanja u istom tom javnom prostoru. Mario Kikaš analizira dodirne točke suvremenog umjetničkog i akademskog polja na primjeru performance studies i ocrtavajući njihova epistemološka ishodišta i ahistorijske postavke ukazuje na njihov presudni analitički deficit u situaciji krize koja iziskuje umjetničku političku samoartikulaciju. Vesna Vuković putem analiza umjetničkih postupaka dvojice umjetnika, Gorana Trbuljaka i Hansa Haackea, nastoji revitalizirati pojam i praksu institucionalne kritike eliminirajući zaplete kunsthistoričarskih narativa i aktivirati potencijal institucionalne kritike u razumijevanje inherentne političnosti umjetnosti kao društvene prakse. Nina Power se osvrće na pobunu građana u Londonu u srpnju 2011. da bi razmotrila političke i pravne procese kojima se podvaja javna sfera u javnom prostoru na legitimnu “dobru” javnost koja brani vlastitu imovinu i na “rđavu” javnost ili “rulju” koja ustaje protiv socijalne nepravde i demokracije koja guši javnost u izvornom značenju. Bruno Latour obrazlaže aktualnost stava o “avetinjskoj” ili “pomračenoj” javnoj sferi iz 1930-ih (Walter Lippmann, John Dewey) kao osnovi za epistemološku i političku metodu ispitivanja važnih pitanja (matters of concern) nasuprot tzv. činjeničnom stanju stvari (matters of fact) te uvjeta za politiku kao izuzetnu aktivnost. Sigrid Merx sagledava neoliberalni zaokret u kulturnoj politici u Nizozemskoj u širem historijskom okviru nizozemske liberalne tradicije u odnosu na pitanje autonomije umjetnosti i ukidanja javnog sektora za umjetnost. U okviru izvedbe javne teorijske debate koja suočava dva ideološki suprotna gledišta, Igor Dobričić brani zamisao ontološkog i političkog jedinstva privatno-javnog, dok mu Merx replicira političkim argumentima u prilog nužnosti razlikovanja i odvajanja privatne i javne sfere. Broj zatvara teorijski strip Ane Vujanović and Siniše Ilića GLUPA PAMETNA GOMILA.