U praznom paviljonu

Održan je javni razgovor posvećen dovršetku obnove te budućnosti Francuskog paviljona.

piše:
Vatroslav Miloš
francuski_matija_630 FOTO: Vatroslav Miloš/Kulturpunkt.hr

Piše: Vatroslav Miloš

U diskusiji održanoj 6. svibnja sudjelovali su Alan Braun, arhitekt i autor projekta obnove Francuskog paviljona, publicist i aktivist Saša Šimpraga, umjetnik Davor Sanvincenti te kazališni redatelj Miran Kurspahić. Raspravu u sklopu programa Umjetnička vrtna kućica časopisa Život umjetnosti, koja se zbog “akustičkih ograničenja” samog paviljona održala u atriju Teatra &TD, moderirala je Marta Kiš

Na samom početku, riječ je pripala Braunu koji je istaknuo kako je obnova samoga paviljona dio većeg projekta revitalizacije prostora Studentskog centra te kako je sam paviljon građevina važna i u umjetničkome i u tehničkome smislu: “2007. godine ovdje smo zatekli ruševinu. Tada smo započeli projekt snimanja, istraživanja i utvrđivanja stanja stvari. Sada je pred nama multifunkcionalan prostor od nešto ispod 600 m2, s podnim grijanjem i suvremenim sanitarnim sklopom. Budući da prvotna je namjena toga prostora bila izložbena za pretpostaviti je da će mu to biti i buduća funkcija”.

Saša Šimpraga, analitičar prostora, autor knjige Zagreb, javni prostor i osnivač platforme 1POSTOZAGRAD, uz pohvalu za konačan dovršetak obnove paviljona, ekspresno je uputio kritiku novoj namjeni prostora koji okružuje paviljon. “Umjesto boravišne kvalitete, dobili smo totalni parking”, istaknuo je Šimpraga i dodao kako je “nužno ukloniti parkirališna mjesta na trgu ispred paviljona”. 

Opravdano ciničnim tonom multimedijalni umjetnik Davor Sanvincenti otvorio najvažnije pitanje – kome i za što služi paviljon: “Budući da zidove paviljona neće, kako čujem, biti moguće iskoristiti kao izložbeni prostor, odnosno da se na zidove neće moći okačiti niti čavlić, za svakoga tko poželi taj prostor iskoristiti u umjetničke svrhe to će biti izazov. Možda ćemo se ipak moći igrati s njime, no, kako se kaže, povijest se ne ponavlja, ali se rimuje”.

“Ako već imamo paviljon šteta bi to bilo ne iskoristiti. I to ne samo kao izložbeni prostor već i kao kazališni i koncertni prostor. Vjerovao sam da je funkcija adaptacije paviljona davanje mu nove namjene, da će postati novi kulturni gradski prostor za kulturu koji treba ponovno približiti zajednici, a to bi ujedno trebala biti buduća funkcija čitavog ovog prostora (Studentskog centra, op.a)”, rekao je Kurspahić. 

Šimpraga je istaknuo i da je ideja mogućeg smještanja muzeja tolerancije u prostor paviljona potpuno promašena jer smatra da će se time dobiti tek statičan postav bez stvarne funkcije, ali i da je svakako nužno obilježiti mjesto koje je služilo kao sabirni logor za vrijeme Drugoga svjetskog rata. 

“Prostor Studentskog centra godinama je funkcionirao kao zatvoren prostor i masa generacija koje su se ovdje zatekle nikada nisu prošle dalje od menze. Iza nas je previše godina jednog načina percepcije ovoga prostora i mora proći neko vrijeme da bi ovo mjesto istinski počelo funkcionirati kao javni prostor”, pri kraju je rasprave naglasila Nataša Rajković, ravnateljica Kulture promjene SC-a. 

Jedan gradski prostor je obnovljen. Kada će postati dostupan javnosti i što će ista ta javnost u njemu moći doživjeti nije poznato. Za sada je to samo jedan fantastičan prazan paviljon. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano