Tema Piše: Matija Mrakovčić
Godine 1941. Francuski paviljon Studentskoga Centra služio je kao sabirni logor za vrijeme Drugog svjetskog rata. “Službena povijest” o tome ne zna ništa, jedini se podatak na hrvatskom govornom području o tome može pronaći u knjizi Ive Goldsteina Holokaust u Zagrebu koja obrađuje samo pitanje Židova, bez detaljnog spominjanja stradavanja ostalih manjinskih skupina. Čitalačkim grupama, javnim natječajem, radionicom te okruglim stolom BLOK je, u suradnji s Radnom grupom Četiri lica Omarske, u sklopu Urbanfestivala, postavio “problem suočavanja s historijskim i suvremenim fašizmom u javni diskurs i ispitao metode kojima će se u njemu zaista i trajno zadržati”.
Spomenik na Petrovoj gori kipara Vojina Bakića i arhitekta Berislava Šerbetića, građen čitavo desetljeće uglavnom doprinosima Karlovčana, otvoren je 1981. godine. Njegova se površina prostire na tri razine od gotovo tri tisuće metara kvadratnih, a nalazi se na svojevrsnoj ničijoj zemlji, terenu koji dijele tri općine i dvije županije. Na izložbi-akciji kustosice Vesne Vuković Jučer sutra na lokaciji Spomenika, a u sklopu WHW-ova projekta Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?), postavljeno je pitanje kako misliti spomenik revoluciji. “Spomenik pretpostavlja konzervaciju, čuvanje, utvrđeno sjećanje, dok revolucija pretpostavlja rušenje, obrtanje svijeta kakvog znamo i njegovog poretka. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima nadići ovu unutarnju kontradikciju, a to može samo kao spomenik koji živi društveni i politički život te izaziva na mišljenje”, navedeno je u pozivu “svima koji se zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati”.
Od raspada Jugoslavije i osamostaljenja Republike Hrvatske do danas, velik dio spomenika NOB-a u Hrvatskoj srušen je na područjima na kojima se nisu vodili oružani sukobi, mnoge su uklanjale institucije lokalne vlasti, nemali broj je uklonjen ili devastiran nakon rata. U posljednjih desetak godina ono što nije bilo srušeno ili uklonjeno prepušteno je propadanju. Projekt Spomenici u tranziciji, podnaslovljen Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj, izložen u Galeriji Nova od 18. rujna do 17. studenog, nastao je suradnjom WHW-a, Srpskog narodnog vijeća i autorica Lane Lovrenčić, Tihane Pupovac i Rebecce McKay. “Govoriti o spomenicima NOB-e i njihovom rušenju nije i ne može biti niti ideološki niti politički neutralno”, uvodna je rečenica toga projekta.
Rujan, listopad, studeni; spomenici NOB-a, Spomenik na Petrovoj gori, Francuski paviljon; Galerija Nova, Petrova gora, SC; 1941, 1981, 1991, 2012. godina. Ovo nisu tagovi, ali jesu oznake – vremenski, prostorni i idejni znakovi koji zaokružuju jesenske “sjećanjske” projekte. Možda pronađemo da ništa ne opravdava pogled na tri projekta kao cjelinu, ali potrebno je istražiti upravo tu političnu umjetnost “koja ne predstavlja zamjenu za politiku niti zamjenu za borbu, već postavlja nove koordinate mogućeg i nemogućeg”.
Suradnja, razgovor, solidarnost
Na žalost, sugovornike za ovaj tekst nisam uspjela pronaći. Osobe angažirane na ovim trima projektima, u obilju obaveza, nisu uspjele pronaći vremena za razgovor. Razumljivo. Svima nam je itekako poznata situacija današnjega nezavisnog kulturnog radnika – stalna uposlenost bez dana staža; stalna borba za vidljivost, a prepoznavanje ponajviše među istomišljenicima; stalni ekonomski nedostatci naspram snažne svijesti o potrebi za tim i takvim projektima. No, okolnostima unatoč, postavlja se pitanje nije li svima u interesu da se o ovim i ovakvim projektima piše? Ne treba li iskoristiti sav medijski prostor za predstavljanje važnosti ovakvih projekata? Na koji način potaknuti diskusiju i izvan kruga istomišljenika? Nije li nam, na kraju krajeva, svima važno da pitanja o društvenom angažmanu budu stalno i nanovo postavljana?
Iz arhive Muzeja grada Zagreba
Sva se tri projekta vode idejom o važnosti društvenog angažmana, sviješću da postoje mjesta u povijesti koja namjerno nisu vidljiva ili ih se pak želi učiniti nevidljivima. Osnova je svih projekata da se postavljaju kao baza za promišljanje – njihova je nadogradnja umjetnost koja se tek treba dogoditi. Društvena odgovornost ne može se uprazniti promišljanjem javnoga prostora, već aktivnim sudjelovanjem u njegovom oblikovanju, i trebala bi biti polazištem svakoga “rada”. Rada umjetnosti, umjetničkoga rada, ali i pisanja o njem. Nećemo oblikovati javni prostor diskutiranjem o njem, pružanjem oružja praksi, kako kaže Jodi Dean, već stvarnim prostornim pomacima. Ako smo već nešto nazvali prostorom, dakle dali ideji da se razmaše do granica koje granica ni nemaju, što ćemo s tim i takvim prostorom?
Na okruglom stolu u SC-u jedan je prijedlog prošao gotovo nezamijećeno. Kustosice Urbanfestivala objašnjavaju u najavi da “na pitanje koje nam se na početku nametnulo Kako obilježiti stradanja u SC-u za vrijeme Drugog svjetskog rata? ne želimo dati odgovor, već niz novih pitanja i smjerova promišljanja, u kojima bismo stvorili odmak od tradicionalnog pristupa komemoraciji kroz skulpturalne forme i spomen ploče, pokušali misliti komemoraciju kao trajan proces, kao javni prostor za rezoniranje glasova i znanja potisnutih u dominantim narativima i reprezentacijama povijesti”. Prijedlog preko kojega se brzo prešlo, jer je bilo potrebno raspraviti važnost Galerije SC u povijesnom razvoju te institucije i životu stanovnika grada, ili naglasiti da bi SC bolje funkcionirao da dobiva više novaca od gradskih institucija, bio je prijedlog teatarske forme obilježavanja mjesta stradanja. SC kao svoju najsnažniju kulturnu komponentu ima upravo dramsku proizvodnju, i to takvu koja ponajmanje uzima u obzir mjesto i vrijeme u kojem nastaje. Zauzimanje prostora aktivnom i aktivistički usmjerenom umjetnošću možda i jest jedini način skretanja pozornosti na sve te nevidljive silnice koje oblikuju neki prostor. A svi ćemo se složiti da je SC danas, umjesto osovine kulturnog života grada, postao prostor poslovnih špekulacija njegovih upravitelja (dugovi SC-a koji prelaze 100 milijuna kuna te pet anonimnih kaznenih prijava USKOK-u protiv ravnatelja i financijskog direktora zbog osnovane sumnje da su zlouporabom položaja i ovlasti pribavili nezakonitu osobnu materijalnu i financijsku korist na štetu Studentskog centra) koji i kroz usta svojih ”nepolitički obojenih” zaposlenika pripovijedaju o preniskim cijenama studentskoga smještaja i prehrane.
Da je teatarska, performativna forma možda najbolji način skretanja pozornosti na problem, pokazalo je subotnje okupljanje na Petrovoj gori, sastavljeno od samog kulturno-aktivističkog zagrebačkog ljudstva. Prostor Spomenika okupiran je na svih sedam nivoa plus ulazni prostor i krov. Spomenik je zaživio upravo onako kao što je i zamišljeno da živi: kad je otvoren, u njem su se nalazili Muzej revolucije, etnografska zbirka, izložbeni prostori, biblioteka te (nedovršena) multimedijalna dvorana. Osobni rizik, koji je svaki sudionik preuzeo ulaskom u hladne, vlažne prostore gigantske, napuštene građevine, preokrenuo je impotentnost izlaganja ideja u moć živih tijela koja su svojim postojanjem, tamo i tada, postavila “nove koordinate mogućeg i nemogućeg”.
Tko se sjeća (još)?
To se subotnje jutro našao tamo i poneki predstavnik vlasti, ali one lokalne, koja živi od dotacija iz državnog proračuna čijim raspolagačima i nije previše stalo do prostora spomenika nekim prošlim vremenima. Upravo ta konstatacija najsnažnije odjekuje u prostorima Galerije Nova, dok razgledavate fotografije “nekad i sad”, a u pozadini glas s neimenovanog HTV-ova dokumetarca objašnjava kako su se uredbama vlasti, djelatnošću huligana i nemarom stanovništva sustavno uništavali spomenici na prostoru nove hrvatske države. Da, država nam je nastala na temeljima rata, uništavanja, političkih podjela, krađe, klasnoga raslojavanja i nebrojenih laži s kojima se još nismo spremni suočiti. Odnos prema spomenicima jednog prošlog vremena, vremena koje je nosilo i pozitivne vrijednosti toliko duboko upisane u društvo da ih i dan-danas treba nasilno uklanjati, jest odnos prema nama samima. Kako govorimo o tim spomenicima? Kakva je naša ideološka pozicija kada s bavimo prošlošću? Tko smo mi, uopće?
Izložba Spomenici u tranziciji: Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj
Pitanje kolektivnoga glasa danas je bespredmetno. Rijetko tko još vjeruje u ideju zajedničkoga odlučivanja, bilo o čemu, pa tako i o spomenicima jednome vremenu. Zna se tko je napisao povijest, no pitamo li se tko piše sadašnjost? U ovome slučaju, “mi” smo oni čija je uloga očuvati postojeće stanje tako što koristimo svoje pravo govorenja. Dan nam je uzak prostor manevriranja, pretakanja budžeta i osmišljavanja društveno važnih projekata, no ideje se teško probijaju do šire društvene svijesti. Zašto uopće možemo govoriti o spomenicima NOB-u, njihovoj ulozi u prošlosti i sadašnjosti? Zašto imamo dojam da smo umjetnosti, i to ponajviše onoj performativnoj, delegirali ulogu da progovara o aktualnostima, a sve ostalo prekrivamo teškim zastorom istraživanja, publikacija, zbornika, monografija? Zašto ideja postojanja sabirnog logora u SC-u može biti iznesena kao fakt, kad prostor u kojem se nalazio taj sabirni logor danas ne postoji? Francuski paviljon skup je skela i zaštitne ograde koja, čini se, više služi tome kako se ne bi vidjelo da se unutra ništa ne događa, za razliku od ograde koja je zasigurno okruživala taj paviljon u doba Drugog svjetskog rata. I na Spomeniku na Petrovoj gori stoji natpis da u prostor svatko ulazi na vlastitu odgovornost, no postavlja li se pitanje koliku odgovornost donosi ostanak s ove strane?
Ti su prostori danas prazni ili nepostojeći, i njihovo nasilno punjenje govorom o ondašnjem fašizmu (ideološkoj čistki provedenoj u svim ratovima) upućuje na postojanje suvremenog fašizma, koji ima otvoren i neupitan prostor u današnjem društvu. Taj se fašizam ne ogleda ni u čemu drugome osim u pristajanju na njega: od proračuna do proračuna, ostaje samo nada da će se država, taj neupitni generator svakoga prostora, vremena i ideja, pobrinuti za sve nas. Odnosno, riječima jednog od projekata: kako konceptualizirati instituciju koja bi mu davala materijalnu podršku…?
Probijanje zidova prema unutra
Instrumentalizacija umjetnosti, cilj postavljen “u korist širega društva”, korist koja biva tumačena na fonu dominantnih ideoloških postavki, pojam je koji vežemo upravo za socrealističku umjetnost, onu kratkoga pseudopovijesnoga perioda, no temeljno upisanu u sva tri “sjećanjska” projekta. U razradi ideje (ne)obilježavanja svih tih prostora prevladava oprečna fetišizacija umjetnosti, a to je slavljenje njenoga začetka, uopće postojanje ideje kao takve. Viši cilj koji je propagirala utilitaristička doktrina, ovdje je poništen (fizičkom, točnije ekonomskom) nemogućnošću izvedbe. Projekti kojima je unaprijed odreknuta fizička aktualnost, ostaju u misaonoj sferi u kojoj su i nastali. Tada: možemo ih tumačiti, razgledavati sa svih strana, pokušavati promišljati (ne)moguće, ali uvjete njihova nastanka ne možemo nikako promatrati neideološki. Možda baš diskusija koja će se održati 21. studenog u Galeriji Nova ponudi odgovor na pitanje o položaju onoga tko može promišljati prostore aktivne prošlosti u ovakvoj sadašnjosti, te kako to da ozračje stalnoga negiranja najbliže povijesti dozvoljava postavljati pitanja o bilokakvoj prošlosti.
Memorijalni centar na Petrovoj gori
Jedan je sudionik okrugloga stola u prostoru SC-a rekao: “Četrdeset i prva je razlog zbog kojeg u ovome trenutku MM centar radi. Poanta je prostora da bude korišten, aktivan, javan, vidljiv”, i time zaokružio pripovijest: koristiti nešto i koristiti nečemu razlikuju se u objektu, padežima u kojima jesu, ako hoćete, ali je predikat isti. Radnja je u pokretu.
Objavljeno
