Trebamo mlade, neiskusne i kreativne

Piše: Martina Domladovac

Na Fakultetu političkih znanosti održana je rasprava u organizaciji Centra za mirovne studije i Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti (KSFPZG), Slučaj Sirije – posljedice vojne intervencije i prilike za izgradnju mira. U raspravi koju su moderirali aktivisti CMS-a i Inicijative Dobrodošli!, Emina Bužinkić i Gordan Bosanac, sudjelovali su novinar Hrvoje Ivančić i mirovni aktivist i osnivač CMS-a Goran Božičević. 

Do sada je u Siriji živote izgubilo oko 400 000 osoba, a više od 11 milijuna izbjeglica napustilo je svoje domove. Uspostavljanje primirja koje je mnogima donijelo privremeni mir (neki upozoravaju kako je ono samo put prema novom sukobu i još većim podjelama unutar sirijskoga društva), te kompleksnost društveno-političke i ratne situacije u Siriji nameću brojna pitanja o mogućnosti uspostavljanja trajnog mira u zemlji. Raspravom se u fokus nastojalo staviti pitanja mogućnosti pružanja otpora militarizaciji, kao i pitanja oblika etične podrške koju možemo pružiti sirijskom društvu, temeljem iskustva izgradnje mira u post-ratnoj Hrvatskoj i post-jugoslavenskim zemljama.

Izlaganjem Hrvoja Ivančića koji se nedavno vratio iz Sirije te je – koliko je to uopće moguće – upoznat sa socio-političkim odnosima različitih skupina u toj zemlji, zaključeno je kako najveću prijetnju miru i sigurnosti predstavlja upravo režimska vojska. Ivančić kaže kako je općenito teško doći do točnih i potpunih informacija jer ratnih grupacija ima mnogo, a savezi se stalno mijenjaju. Osim toga, na području koje kontrolira režim građani su izrazito oprezni i teško je od njih dobiti iskren odgovor, za razliku od izbjeglica u kampovima izvan zemlje koji su u svojim odgovorima puno konkretniji. Možda najbolju sliku sirijskog sukoba dao je upravo čovjek u izbjegličkom kampu: u njegovom selu počeli su prosvjedi protiv Asada, a među prosvjednicima iznenadno su se pojavili naoružani ljudi. Režimska vojska na to je brutalno reagirala, nakon čega su mladići iz sela organizirali svoju “vojsku” koju je kasnije zbog sofisticiranijeg oružja i bolje organizacije u svoje redove vrbovala Islamska država (IS, ili Daesh). “Protiv IS-a bi se navodno trebali boriti svi no opeće je poznato”, kaže Ivančić, “da na terenu lokalne militarističke grupacije i s njima stvaraju saveze”. Ipak, čini se kako moć IS-a sve više kopni, a u svakom je slučaju “prenapuhana” u medijima. Putevi nafte kojima je financiran IS zatvaraju se, a sirijska vojska sve više napreduje. 

Ivančić je smatrao važnim podsjetiti kako je oružje korišteno u Siriji kupovano i u Hrvatskoj, a raspravi se pridružio i stručnjak za vojna pitanja Ivan Tabak. On je objasnio da se plasiranjem jugoslavenskog oružja koje ima drugačiji kalibar od “blokovskog” oružja željelo kontrolirati njegovu upotrebu na bojišnici. Samo iz Zagreba za Jordan je u aranžmanu Saudijske Arabije i SAD-a poletjelo sedamdeset teretnih aviona s oružjem. Politika “kontroliranja” oružja pokazala se promašenom idejom, jer je sudeći prema snimkama i fotografijama, ono završilo u rukama svih vojski.

Na raspravi je puštena i snimka razgovora s jednom sirijskom aktivistkinjom koja je još uvijek u zemlji. Razgovor koji je u realnom vremenu, zbog stalnog nestajanja struje i pucanja veze, trajao puno dulje od same snimke vodila je Tea Vidović iz CMS-a. Zbog sigurnosti nije navedeno ime aktivistkinje, a u razgovoru je ispričala kako u Siriji žive u konstantnom strahu od režima te upozorila na daljnje raseljavanje i stradanja koja će se događati ako dođe do jednostranog mira. Pozvala je na prekid rata, a vjeruje da je to moguće jedino suradnjom svih političkih opcija i civilnog društva.

Raspravu je zaključio Goran Božičević kratkim izlaganjem o mogućnostima izgradnje mira na temelju svog dugogodišnjeg iskustva, ali i sada već široko prihvaćenog mišljenja kako će se mir teško postići oružjem. “Preduvjet mirovnom radu je prestanak opasnosti, kada se ljudi više ne boje za svoje živote, no čak i prije nego se postigne primirje možemo se za njega početi spremati, prvenstveno edukacijom”, kaže Božičević. Na pitanje zašto bi se baš Hrvatska u to trebala uključiti, odgovara kako ne treba zanemariti prednost djelovanja s odmakom, odnosno rješavanja problema za koje nismo osobno i emotivno vezani, a osim toga, naša je specifičnost i to što možemo govoriti o vlastitim naučenim greškama. 

Božičević također zaključuje kako bi prije bilo kakvog djelovanja trebali priznati da ne znamo točno kako graditi mir u Siriji, te upravo zato u proces trebamo uključiti mlade, neiskusne i kreativne.