Kritika Piše: Lujo Parežanin
Pisati o Rožavi u bilo kojem smislu iz pozicije internetske informiranosti tjeskoban je zadatak – isuviše kompleksnim, isuviše važnim čini se ono što je moguće razabrati kao rasplet događaja na sjeveroistoku Sirije, teritoriju koji obuhvaća gotovo trećinu te devastirane zemlje i čije ime na kurdskom jeziku označava jednu drugačije određenu pripadnost: onu području Kurdistana, doslovno njegov “Zapad“. Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije formalni je naziv teritorija koji je usred sirijske klaonice izrastao u njezinu fascinantnu negaciju – demokratski društveni eksperiment baziran, kako možemo čitati u nizu izvora, na kolektivnom, direktnodemokratskom odlučivanju, egalitarizmu, emancipaciji žena, sekularizmu i srodnim progresivnim idejama.
Kako za Novosti piše Jerko Bakotin, koautor za pojmove današnjeg HRT-a upravo nevjerojatnog serijala Kurdi, “područje u pitanju većim je dijelom naseljeno sirijskim Kurdima koji su od 2013. uživali de facto samostalnost, a od kraja 2014. i potporu SAD-a” u borbi protiv tzv. Islamske države, koju su kao ključna komponenta Sirijskih demokratskih snaga (SDF) – javni je konsenzus – iznijeli na svojim plećima. No usprkos toj ključnoj ulozi u trenutnom porazu ubilačkog “Kalifata”, kurdska je pozicija od samih početaka bila obilježena sjenom izvjesne tragedije. Jer globalnu političku tempiranu bombu – izbjegličku krizu – u svojim rukama u velikoj mjeri drži Turska, odnosno njezin autoritarni predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je kao nadziratelj kopnenih izbjegličkih ruta prema Europi u poziciji da beskrupulozno ucjenjuje kompromitirane europske vođe. Turski je nasilni odnos prema kurdskom pitanju i Kurdistanskoj radničkoj partiji poznat – PKK, a time i njezini sirijski produžeci, Stranka demokratskog jedinstva (PYD) i YPG za Ankaru su terorističke organizacije. Iz te perspektive autonomni teritorij Rožave predstavlja jedinstvenu prijetnju, prijetnju koju višestruko potencira njegov demokratski, egalitarni i multietnički karakter.
Ne čudi stoga da je odmah po nedavnoj objavi Trumpove odluke o povlačenju SAD-ovih kopnenih snaga iz pograničnog područja na sjeveru Sirije, koje se prostire uz sirijsko-tursku granicu, Turska 9. listopada krenula u invaziju s navodnim ciljem uspostavljanja “sigurnosne zone” između dviju zemalja. Pritisnut slabljenjem unutarnje podrške, koje je rezultiralo i neugodnim porazima na lokalnim izborima sredinom godine, Erdoğan je također najavio preseljenje golemog broja sirijskih izbjeglica trenutno smještenih u Turskoj u “oslobođeno” područje, za što Bakotin procjenjuje da bi “teško prošlo bez masovnog etničkog čišćenja”. Dovedeni u bezizlaznu situaciju i suočeni s jednom od najvećih svjetskih vojnih sila, Kurdi su konačno prisiljeni obratiti se Assadovom režimu i ruskom pokroviteljstvu kako bi osnažili svoju poziciju, što Bakotina navodi da posljedice invazije u citiranom tekstu nazove Krajem sna o Rožavi.
Dok se potvrda Bakotinove teze još uvijek traži u maglovitim geopolitičkim rošadama koje su vojne operacije trenutno gurnule u drugi plan scene trgovine Rožavom, neki prizori iz tog sna doprli su do zagrebačke javnosti posredstvom suradnje grčke kustosice iLiane Fokianaki i kustoskog kolektiva WHW. U četvrtak, 24. listopada u zagrebačkoj Galeriji Nova otvorena je izložba Oblici slobode, posvećena Filmskoj komuni Rožava – kolektivu filmskih umjetnica i umjetnika, studentica i studenata, koji “potiče lokalnu filmsku kulturu proizvodnjom novih filmova, obrazovanjem novih generacija filmaša te organiziranjem filmskih projekcija i razgovora o ulozi filma u suvremenom društvu” – ukratko, koji radi na životu filma kao dijela revolucionarnog konteksta Rožave. Izložba predstavlja nekolicinu kolektivno proizvedenih filmova u zajedničkoj selekciji Fokianaki i članica i članova Komune, “s ciljem predstavljanja metodologija, procesa mišljenja i radikalnih zamisli kolektiva”.
Ponajprije, dakle, izložba postavlja pitanje o sebi kao izložbi u najširem smislu: zašto i kako prezentirati filmski materijal na ovaj, filmu suštinski neprilagođen način? Što se takvim formatom dobiva, što ovim vrijednim djelima oduzima? Sasvim sigurno im oduzima punu posjetiteljevu pažnju – nemoguće je u okviru prosječnog posjeta galeriji odgledati sve filmove, pa i njihov veći dio. No što to znači iz perspektive poznavanja Filmske komune, iz perspektive poznavanja Rožave? Što bi nam format filmskog ciklusa – strpljivog, recepcijski uredno segmentiranog – otkrio o cjelini predmeta ove izložbe? Simultanizam izložbe, centrifugalnost pažnje, borba s vremenom da njezin sadržaj nekako obuhvatimo čine se neobično primjerenima neuhvatljivosti izvornog konteksta ovih filmova, efemernosti Rožave koja nam je dostupna samo kao buka medijskih tragova njezinog postojanja – dijelom i prezentirana na izložbi kroz printove novinarskih izvještaja o ratu u Siriji i kurdskom društvenom eksperimentu, postavljene na zidove galerije.
No i ono što jest moguće razabrati iz odgledanih radova i njihovih segmenata uspijeva ocrtati itekako zanimljivu sliku života filma u okviru Komune. Provodne su teme, dakako, borba, otpor, zajedništvo i napose mučeništvo boraca i borkinja protiv Islamske države, ali i očuvanje i konstrukcija identiteta i tradicija koje preživljavaju usprkos stoljetnoj represiji. Tako prvi film koji se uočava pri ulasku u galeriju, Osamljena stabla (2017.), govori o usmenoj tradiciji, ponajprije napjevima iz regije Eufrata, nudeći neku drugu vremensku, prostornu i kulturološku percepciju tih prostora onkraj trenutnih događanja. Nažalost, fantastični su zvučni zapisi napjeva dijelom podvrgnuti produkcijskim intervencijama koje u zvučnu sliku unose element kičaste estetizacije i deformiraju vrijednu etnomuzikološku građu, no film usprkos tomu vrlo suvislo sudjeluje u strukturi izložbe.
Ostatak je filmova uglavnom usmjeren ili na svakodnevicu – osobito žensku – života u Rožavi, ili na tragedije i herojstva pojedinih gradova, ili na vojnike i vojnikinje kurdskih postrojbi i njihove žrtve, opet uz naglasak na borkinje YPJ-a, ženskih sestrinskih postrojbi miješanog YPG-a. Priče o uništenim gradovima iz 2016. godine kombinacijom dokumentarnog i igranog pristupa pripovjeda tri priče iz Kobanea, Sindžara i Džaze, gradova posebno pogođenih ratom. Dokumentarnog se pristupa pak drži Sjena kurdske planine (2017.), koji naslovom upućuje na svojeg protagonista, grad Afrin, još jedno od mjesta koje je pretrpjelo velike žrtve i razaranja u ratu, uključujući i turska bombardiranja tijekom 2018. godine. Film bilježi svjedočanstva njegovih stanovnika i izbjeglica i ocrtava sliku jedne populacije i grada u uvjetima iznimne patnje i stradanja. Ništa manje potresan nije Mako je hladan, kratkometražni film o čovjeku koji ukrašava lijesove palih kurdskih borkinja, pravih protagonistica. Film uokviruje susret s jednom takvom vojnikinjom i njezin ispraćaj nakon pogibije, dojmljiva posveta ulozi žena u “snu o Rožavi”.
Oblici slobode otvaraju uvid u jedan drugačiji život filma, život koji je sastavni dio jednog demokratskog eskperimenta nastalog u nezamislivim uvjetima. U trenutku kada je budućnost tog eksperimenta po svoj prilici dokinuta u globalnoj geopolitičkoj križaljci, važno je da cirkuliraju putokazi njegovih mogućnosti. Usprkos ne uvijek spretnom formatu prezentacije, ili možda upravo zbog njega, izložba u Galeriji Nova je vrijedan doprinos toj cirkulaciji.
ObjavljenoObjavljeno
