Blic Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Britanska je Laburistička stranka, historijski gledano, desetljećima predstavljala jednu od najnaprednijih političkih opcija. Poslijeratna laburistička vlada Clementa Atlleeja transformirala je Veliku Britaniju u socijalnu državu s javnim zdravstvenim osiguranjem, visokom razinom socijalne sigurnosti i radničkih prava, socijalne stanogradnje, javno dostupnim obrazovanjem, respektabilnim radiotelevizijskim servisom i relativno visokim stupnjem klasne, rasne i rodne mobilnosti. Sustavnu demontažu tog sustava započela je Margaret Thatcher, a posljednji čavao u laburistički lijes – i učvrstio trend prodora neoliberalnih ideja u europsku socijaldemokraciju – zabio je iz vlastitih redova Tony Blair. Naslijedila ga je blijeda politika i retorika te parlamentarni porazi Gordona Browna i Eda Milibanda. I mada s institucionalnom politikom uvijek treba biti oprezan, čini se da bi se stvari s Jeremyjem Corbynom mogle promijeniti. Corbyn je, ako je vjerovati histeriji britanskih desnih medija i političara, socijalist starog kova koji niti politiku niti retoriku neće prilagođavati diktatu kapitala. A ako je vjerovati britanskom premijeru Davidu Cameronu, izbor Corbyna na čelo Laburističke stranke predstavlja “prijetnju (našoj) nacionalnoj, ekonomskoj i obiteljskoj sigurnosti”. Napokon.
Prošloga je tjedna bila godišnjica smrti Salvadora Allendea, demokratski izabranog predsjednika Čilea kojega je s vlasti zbacila i ubila vojna hunta financirana od strane CIA-e. Allende je samoubojstvo počinio 11. rujna 1973. godine dok su se Pinochetove trupe približavale predsjedničkoj palači. Segment Kena Loacha iz filma 11’09″1, September 11 posvećen je Allendeu i čileanskom narodu. Govor koji je Allende putem radija održao netom prije smrti možete poslušati ovdje.
Mozart je imao sestru. To je činjenica koju će malo tko moći reći da je znao. Maria Anna Mozart, poznata i kao Nannerl, bila je Mozartova starija sestra i s njime je do svoje osamnaeste godine proputovala velik dio Europe. Nakon što je ušla u “zrelu dob” više joj nije bilo dozvoljeno nastupati. Bila je iznimno talentirana čembalistkinja, a njene kompozicije nažalost nisu sačuvane. Sylvia Milo je glumica i dramatičarka čija je off-brodvejska predstava The Other Mozart nedavno doživjela stotu izvedbu, a tim je povodom za Guardian ispričala priču o svojem susretu s Nannerl: “Od malih sam nogu učila svirati violinu, ali niti u povijesti glazbe koju sam učila niti repertoar koji sam vježbala nisam naišla ženske skladatelj(ic)e. Kosu sam nosila svezanu u pletenice pa profesor violine me zvao ‘malim Mozartom’, no on je mislio na Wolfija. Nikada nisam čula da je Amadeus imao sestru. Nikada nisam čula za Nannerl Mozart (…)”
Novi broj časopisa Sight and Sound posvećen je “ženskom pogledu”, odnosno ženama i filmskom radu. Listopadsko izdanje časopisa tako predstavlja sto filmova koje su snimile žene, a službena ih je kronika zanemarivala. Tekstove u ovom broju, među ostalima, potpisuju Agnès Varda, Claire Denis i Jane Campion, a u najavi broja Isabel Stevens napravila je izbor fotografija koje prikazuju žene iza kamere.
Otkako je internetskog novinarstva, međumrežjem kruži mit da sve što je duže od dvije kartice teksta nitko neće pročitati. Ako je to nekoć i bilo uvriježeno, mada ne i empirijski dokazano, popularnost stranica kao što su Longreads i Longform – posvećene sakupljanju dugih, analitičkih, reportažnih formi kakvih je sve manje, barem u komercijalnim medijima – priča drugačiju priču. Michelle Levine, Anna Hiatt i Michael Shapiro tako su za Sveučilište Columbia proveli istraživanje o navikama čitatelja s obzirom na opseg teksta i došli do zaključka da će, pogotovo ako je izvor teksta pouzdan, doći do kraja teksta. Bez obzira na opseg.
Uz osvrt na neke starije teorije (i starije teoretičare) krimića, Maša Grdešić u tekstu Krimići i promjena politike popularnog piše o paradigmatskim promjenama u polju kriminalističke fikcije: “Jedan od velikih problema klasičnih kriminalističkih romana sastoji se upravo u tome da njihovi autori i autorice čvrsto vjeruju u individualnu odgovornost zločinca, ne propitujući društvene uzroke zločina. Inzistiranje na individualnoj odgovornosti očituje se u isticanju urođenog zla ubojice, kako u svakom Poirotovu finalnom razotkrivanju ubojice, tako i u suvremenoj fascinaciji serijskim ubojicama. Svođenje zločina na ‘čistu i neobjašnjivu čudovišnost’ izolira takve zločinačke sklonosti od svih društvenih, političkih ili ekonomskih uzroka. Na taj se način također održava status quo jer postojeći društveni poredak ne može biti odgovoran za takvu aberaciju”.
Objavljeno
