Subverzivni protukanon Crnog filma

Obilježje je protukanona da izaziva i suprotstavlja se dominaciji unutar filmske industrije, pružajući prostor zanemarenim umjetnicima i pričama.

The Inheritance (2020), red. Ephraim Asili

Projekcijom eksperimentalnog (meta)filma Simbiopsihotaksiplazma: Prva klapa redatelja Williama Greavesa i popratnim razgovorom započeo je ovogodišnji retrospektivni segment programa Subversive film festivala posvećen Crnom filmu. Program pod nazivom Sve što ste htjeli znati o Crnom filmu (ali vas je bilo strah pitati) kurirao je Greg de Cuir Jr, nezavisni kustos, pisac i prevoditelj koji živi i radi u Beogradu. De Cuir je član selekcijske komisije na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu i predavač na Sveučilištu u Mainzu, a surađivao s festivalima i institucijama poput Locarno Film Festivala, Institute of Contemporary Arts, Centre Pompidou i Flaherty Film Seminara. 

Sve što ste htjeli znati o Crnom filmu (ali vas je bilo strah pitati) nadovezuje se na de Cuirovu raniju retrospektivu Black Light, kuriranu za spomenuti filmski festival u Locarnu. No program na SFF-u nije tek nastavak ili pak repriza, već svojevrsni pokušaj suprotstavljanja onome što smatramo kanonom Crne kinematografije. “Klasični kanon već se odavno oblikovao uz samu ideju Crnog filma. U njemu su uključeni filmovi okoštani u vječitom stanju važnosti – plemeniti objekti, takoreći, koji čine tradiciju kvalitete koja je, među ostalim, zamišljena kao pravedna i korektivna naspram hegemonijske povijesti umjetničke forme. Danas je već poprilično poznat i u kamen uklesan niz autorskih imena: Micheaux, Sembene, Parks, Burnett, Lee, Palcy, Dash i drugi. Međutim, kada bismo išli sastavljati neku vrstu protukanona – ne crnog filma već politički subverzivnog i stilistički radikalnog Crnog filma – odakle bismo krenuli?”, piše de Cuir u ovogodišnjem Subverzivcu. 

Foto: Anto Magzan/SFF Facebook

Obilježje je protukanona da izaziva i suprotstavlja se višestrukoj dominaciji unutar filmske industrije – rasnoj, kolonijalnoj, patrijarhalnoj, heteroseksualnoj, profitnoj – pružajući prostor umjetnicima i pričama koje su često zanemarene. Kako je na otvorenju retrospektive istaknuo u razgovoru s Marijom Ćaćić i Dinom Pokrajec, umjetničkom direktoricom SFF-a, de Cuir je odabrao niz filmova nastalih u periodu od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas, vodeći se upravo festivalskim motivom subverzije – estetske, političke, formalne, žanrovske, ideološke itd. Protukanon nema cilj izbrisati kanon, već proširiti naše razumijevanje Crnog filma, kao i uključiti različite perspektive. Tako je de Cuir napomenuo da definicija Crnog filma nije vezana samo uz crne redatelje, ili ljude koji stvaraju film, već da ga prije svega karakteriziraju radikalni stilovi, slike i ideje.

Razgovor o (protu)kanonu doveo je i do kritičkog osvrta na prošlogodišnju Sight and Sound listu najboljih filmova, sastavljenu prema mišljenjima filmskih kritičara_ki i redateljica_a. De Cuir je opisao kako je odbio sudjelovati u anketi i proučio: “Koliko je filmova snimljeno u svijetu? Tko sam ja da kažem da ovo su top deset filmova, kada nisam sve vidio. Postoji milijun sjajnih filmova koje nikada neću imati priliku pogledati. Dakle, tko sam ja da tvrdim da znam dovoljno jer sam vidio dovoljno da mogu nominirati baš ove filmove i definitivno reći da su najbolji ili najvažniji. Znam da bih mogao nominirati najvažnije filmove za mene, ali opet, nisam vidio dovoljno. A ja sam veliki filmski entuzijast već vrlo dugo vremena.”

Foto: Anto Magzan/SFF Facebook

De Cuir smatra kako je film, i video umjetnost generalno, još uvijek vjerojatno “najznačajniji umjetnički medij, s najvećim potencijalom da dopre do najšire publike – djelomično baš zbog svog komercijalnog karaktera, infrastrukture i statusa popularne kulture”. Također je napomenuo kako je “istina da se film mijenja, i to je dobro. Nipošto nisam jedna od konzervativnih osoba koje žele da film zauvijek zadrži svoj izgled kakav je imao u vremenima Godarda. No, kada je riječ o filmskoj kulturi, ima još mnogo posla pred nama i to je kolektivni zadatak”. Promjene stoga moraju uključivati i preispitivanje vlastite pozicije kako bi film zaista reprezentirao zanemarene perspektive i društvene skupine.

“Nemojte vjerovati onima koji tvrde da film ne može promijeniti svijet. Može, naravno da može. Ako ne vjerujemo da umjetničko djelo može dirnuti ljude, otvoriti im oči ili ih potaknuti na djelovanje, zašto se onda uopće bavimo ovim?”, zaključio je de Cuir. Više o odabranim filmovima i raspored preostalih projekcija možete pronaći ovdje.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano