Intervju
Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Za Borisa Pavelića, novinara Novog lista, stvar je bila jednostavna: ispisati povijest Feral Tribunea. Budući da se tog posla prihvatio temeljito i predano, njegova je ideja rezultirala studijom od 700-tinjak stranica teksta, zajedno s dokumentima, fotografijama, razgovorima. Feral je novina kojoj ne treba dodavati zgodne epitete i kojoj nije mjesto u perfektu. Mada ga se na kioscima ne može naći već sedam godina, posao koji je radio Feral i dalje služi kao ulog u novinarstvo, a reflektira se i u radu onih preostalih medija koji u isto to novinarstvo, kao i u čitatelje koji ga zaslužuju, i dalje vjeruju. Kako god bilo, prvo izdanje knjige Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune je rasprodano, što govori i o interesu čitatelja za novinarstvo kakvo smo imali, a nismo ga imali hrabrosti spasiti. “Prema mišljenju autora knjige o Feralu, bile su to najhrabrije novine od osamostaljenja Hrvatske naovamo, dok su se u bivšoj državi istim intenzitetom suprotstavljali socijalističkoj rigidnosti”, piše Hrvoje Šimičević za Lupigu, “To mu je, kaže, bio glavni motiv pisanja ovog opsežnog djela”. Također, Pavelić ističe da “unatoč svemu tome, o njima danas vlada potpuna medijska i institucionalna šutnja” i dodaje: “Tri su razloga zašto se ova priča zaobilazi u medijima: nacionalizam, zavist kod nezavisnih medija i stid kod nas koji su radili u državnim medijima. To je sramotno i mora se promijeniti”.
Feralovu sudbinu mogao bi kako sada stvari stoje doživjeti i Zarez. Naime, nakon 16 godina kontinuiranog izlaženja, posljednji broj tog “dvotjednika za društvena i kulturna zbivanja” nije otišao u tisak. “Časopis već godinama posluje jedva držeći glavu iznad vode. (…) Pokrivaju se tek osnovni troškovi koji se u prvom redu svode na troškove računovodstva i tiskanja.Tako se prošlog četvrtka, 27. ožujka 2015., nakon 16 kontinuiranih godina i 404. broja, ostvario najgori scenarij na koji je redakcija Zareza višestruko upozoravala na svojim stranicama, te se časopis po prvi puta nije pojavio na kioscima”, ističe se u priopćenju redakcije Zareza koja njime poziva na solidarnost.
“Hodajući zagrebačkim kvartovima svaki slučajni prolaznik zapazit će prizor koji gledamo već godinama – napuštene i derutne lokale, prostore nekadašnjih tvrtki i trgovina, prazne poslovne prostore, pa čak i cijele zgrade. Pitanje propadanja i korištenja tih prostora jedno je od onih na koje odgovor godinama traže arhitekti, umjetnici, aktivisti imajući svijest o tome da su gradski prostori zajedničko dobro i da bismo trebali znati kako se njima raspolaže, pa imati i pravo na njih”, stoji u uvodu u članak Davora Konjikušića objavljen na portalu Pogledaj.to. Konjikušić kroz razgovore s Bojanom Muckom, umjetnikom i antropologom koji se i znanstveno i umjetnički bavi problematikom prostora, Borutom Šeparovićem iz Montažstroja, umjetničke organizacije bez prostora za rad i stalnih izvora financiranja te Jasminkom Lukač, pročelnicom Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, pokušava istražiti sustav upravljanja, brige i raspodjele napuštenih prostora u gradskom i državnom vlasništvu.
Što za male, nezavisne izdavače i umjetnike znači ponovni (i povećani) interes za gramofonske ploče? O problemima koje za njih stvaraju velike izdavačke korporacije povodom RSD-a već smo pisali, a ovdje nastavljamo na sličnom tragu. Mike Campbell, basist pratećeg sastava Laure Stevenson, američke glazbenice koja je nedavno gostovala i u zagrebačkoj Močvari, piše o organizacijskim, pa i egzistencijalnim komplikacijama uzrokovanim prevelikom potražnjom za vinilom. Naime, sve diskografe u SAD-u opslužuje tek 20 tvornica za proizvodnju vinilnih ploča, što je do prije nekoliko godina – kada su ploče bile poželjno fizičko izdanje tek za manji broj entuzijasta – bilo sasvim dovoljno. Danas, kada izdavačke korporacije pokušavaju kapitalizirati na vinilu kao jedinom diskografskom formatu čija tiraža nije u opadanju, to potencijalno znači kraj za izdavače koji ovise o manjim nakladama i glazbenicima kojima je prodaja ploča na turneji jedini izvor prihoda.
Posljednji članak u ovom pregledu objavljen je u Times Literary Supplementu u travnju 2013. godine, no, datum objave ga, kao što je to slučaj sa svakom dobrom pričom, ne čini ništa manje aktualnim. Plagijat, kao i original, zauzima veoma važno mjesto u povijesti kulture. Pojam autora i autorstva – i u teorijskom i u legislativnom smislu – zapravo je relativno nova pojava, a razvija se paralelno sa širenjem papira i tiskara, a potom i knjige kakvu danas poznajemo. Autor, kojemu pripisujemo sva materijalna i moralna prava nad nekim djelom, onaj koji je percipiran kao autentični genij, proizvod je romantičarskih teorija, a njegova pozicija, bila ona implicitna i empirijska, i dan danas se živahno proučava i razvija. Što se pak plagijata tiče, odnosno onoga što danas percipiramo kao negiranje autorstva, kao krivotvorinu, ono što je, uostalom, i kazneno djelo, nije uvijek imalo takav status u cirkulaciji teksta. Dapače, ono što znamo o rukopisnoj poeziji kasnog srednjeg vijeka, a potom i renesansi, bilo je sasvim konvencionalno korigirati, nadopisivati, izmišljati, pa i sebi pripisivati tuđe djelo. Žanr plagijata nastavio je imati paralelni život i u umjetničkom i u znanstvenom radu. Članak When Dickens met Dostoevsky Erica Naimana čita se tako kao izrazito napet komad “akademske fikcije” iz radionice Davida Lodgea. Teško je o njemu reći bilo što, a da mu se ne oduzme ponešto od briljantnog humora slučaja koji istražuje četrdesetak godina jedne (para)akademske i (para)literarne karijere.
Objavljeno
