Sebaldova polja

W.G. Sebald nas je napustio prerano, u trenutku kada se njegova posljednja “proza”, Austerlitz, tek pojavila na policama knjižara. Književnim se poslom počeo baviti relativno kasno, u četrdesetima, a od rane je mladosti na raznim europskim sveučilištima radio kao lektor, da bi se 1970-ih skrasio na Sveučilištu East Anglia. Krajem osamdesetih osnovao je Britanski centar za književno prevođenje. Srce mu je – nakon barem četiri knjige proze premalo i bogate akademske karijere – otkazalo za volanom negdje u blizini Norwicha u 57. godini života.

 

“Svoje je knjige”, zapisao je Dean Duda povodom izlaska hrvatskog prijevoda Austerlitza, “preferirao nazivati ‘prozom’, jer mu se činilo da njihova hibridnost, strukturirana putopisnom erudicijom, fotografijama, novinskim isječcima i načinom pripovijedanja, zaobilazi uvriježene žanrovske konvencije romana”.

 

Uz već spomenutog Austerlitza – to briljantno putovanje istoimenog protagonista kroz fizički topos Europe u pokušaju uspostave vlastite, intime mreže sjećanja, uspomena i identiteta u svijetu čiji je povijesni narativ nagrižen nitroglicerinskom mrljom rata i Holokausta – Sebald je iza sebe ostavio “proze” Schwindel. Gefühle (“Vrtoglavica. Osjećaji”, 1990.), Emigrante (1992.) i Saturnove prstenove (1995.), od kojih tek prva nije prevedena na hrvatski. Osim toga, Sebald je objavio i nekoliko knjiga poezije, ali i iznimna “ciriška predavanja” na njemačkom sakupljena u knjigu naslovljenu Luftkrieg und Literatur, dok se na engleskom, u proširenom izdanju, ista nalaze u knjizi On the Natural History of Destruction. 

 

Upravo taj esej, preveden kao Zračni rat i književnost, a koji se bavi nijemim tretmanom savezničkog bombardiranja njemačkih gradova u poslijeratnoj njemačkoj književnosti, otvara prvi blok posljednjeg broja književnog časopisa Polja, u potpunosti posvećenog Sebaldovu književnom i kritičkom radu. U istom je bloku u potpunosti prevedena knjiga pjesama Već godinama (For Years Now, 2001.), zbirka koja je, kako stoji u nepomeni prevoditeljice Arijane Božović, “opremljena kao grafički artefakt” i “sadrži 23 Zebaldove ‘mikropesme’ i postminimalističke slike britanske umetnice Tese Džarej“. Također, tu je i intervju Sare Kafatou izvorno objavljen 1998. u Harward Reviewu. Druga dva bloka predstavljaju kritička istraživanja Sebaldova opusa, od koji prvih iz lokalne vizure, a drugi kroz tekstove međunarodnih kritičara.

 

Polja – časopis za književnost i teoriju izlaziti je počeo 1955. godine te je, uz manje prekide, izlazio sve do kraja 1990-ih, da bi ponovno počeo izlaziti 2002. godine. “Nova Polja zadržala su od starih, prije svega, otvorenost za nove tedencije u književnosti i teorijskoj misli”, stoji na stranicama izdavača, Kulturnog centra Novog Sada. Osim toga, “u novoj seriji, između ostalog, objavljeni su i tematski krugovi posvećeni novim čitanjima tradicije, suvremenoj litereturi regije, te beletristički, esejistički i teorijski tekstovi nejrelevantnijih domaćih i stranih autora”.

 

Tematski broj Polja posvećen Sebaldu bez naknade možete čitati u elektroničkom formatu. Intervju s Lászlóm Krasznahorkaijem, mađarskim književnikom za kojega je Sebald pišući o njegovu romanu Az ellenállás melankóliája (“Melankolija otpora”) rekao kako “nadmašuje preokupacije suvremene književnosti”, možete pročitati ovdje. Također, bitno je spomenuti, u siječnju je premijeru imao i Patience (After Sebald), filmski esej britanskog dokumentarista Granta Geeja temeljen na Saturnovim prstenovima. Više o istome čitajte ovdje.