Intervju W.G. Sebald bio je nevoljni igrač u književnoj igri. Prozu je počeo objavljivati relativno kasno, u 46. godini života, objavivši 1990. godine svoje prvo prozno djelo Schwindel. Gefühle (Vertigo, prev. Michael Hulse, 2000; Vrtoglavica, prev. Andy Jelčić, 2006). Sam Sebald, svjestan žanrovske hibridnosti svojih djela, medij u kojem radi — kako je istaknuo u razgovoru koji je s njim 1993. za austrijski časopis Profil vodila Sigrid Löffler — preferirao je zvati jednostavno prozom.
Unatoč činjenici da je većinu svog života proživio u Velikoj Britaniji, radeći kao profesor europske književnosti u samonametnutom egzilu na Sveučilištu East Anglia u Norwichu, pisao je na njemačkom, ali je zapaženiju recepciju imao upravo u prijevodu na engleskom jeziku. Između 1992. i 2001. objavljuje redom Die Ausgewanderten. Vier lange Erzählungen (The Emigrants, prev. Michael Hulse, 1996; Emigranti, prev. Sead Muhamedagić, 2008), Die Ringe des Saturn. Eine englische Wallfahrt (The Rings of Saturn, prev. Michael Hulse, 1998; Saturnovi prstenovi, prev. Andy Jelčić, 2010) i Austerlitz (prev. Anthea Bell, 2001; Andy Jelčić, 2006.). Sve su te proze, odnosno prema originalnom njemačkom naslovu Emigranata, “duže pripovijetke” — a od koji bi se eventualno Austerlitz mogao žanrovski odrediti kao roman — hibridne, trans-žanrovske u svojim formalnim obilježjima; stapaju se ovdje, dakle, putopis, memoaristika i esejistika premrežena crno-bijelim fotografijama, crtežima, tlocrtima, isječcima iz novina i knjiga. Ako iskoračimo načas iz unutarnje logike književnog oblikovanja u empirijsko područje tržišta knjiga, s problemima kategorizacije Sebaldovog proznog rada susreli su se — zakonskom regulativom obavezni otisnuti žanrovsku etiketu na poleđinu izdanja — i njegovi britanski nakladnici, što je dokumentirano u filmu Patience (After Sebald).
Sebald je dao i više vrijednih književnoznanstvenih priloga suvremenoj germanistici i komparativnoj povijesti književnosti, prvenstveno u knjigama Die Beschreibung des Unglücks. Zur österreichischen Literatur von Stifter bis Handke (“Opis nesreće: o austrijskoj književnosti od Stiftera do Handkea”, 1985.) i Unheimliche Heimat. Essays zur österreichischen Literatur (“Jezivi zavičaj: Eseji o austrijskoj književnosti”, 1991.), potom Logis in einem Landhaus. Über Gottfried Keller, Johann Peter Hebel, Robert Walser und andere (“Soba u seoskoj kući: O Gottfriedu Kelleru, Johannu Peteru Hebelu, Robertu Walseru i drugima”, 1998.) te Luftkrieg und Literatur. Mit einem Essay zu Alfred Andersch (“Zračni rat i književnost. Uz esej posvećen Alfredu Anderschu”, 1999.). Tu je i “Auf ungeheuer dünnem Eis”. Gespräche 1971 bis 2001 (“Na neizmjerno tankom ledu”: Razgovori od 1971 do 2001, 2011.), izuzetno zanimljiva knjiga razgovora o književnim i humanističkim temama vođenih u rasponu od trideset godina. Objavio je i više svezaka poezije, od koji je meditativna, “elementarna poema” Prema prirodi, objavljena i na hrvatskom.
Od pobrojanih je rasprava tek Luftkrieg und Literatur — duži esej o neobičnom, gotovo zaglušujućem izostanku obrade savezničkog bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu koja se manifestirala kao itekako primjetljiva praznina na stranicama njemačke književnosti — ima zapaženiju recepciju u anglo-američkom izdavačkom i akademskom svijetu. Radi se zapravo o revidiranoj i uknjiženoj verziji predavanja koje je Sebald držao 1997. u Zürichu, objavljenoj u njemačkom originalu 1999. godine zajedno s esejom posvećenom Alfredu Anderschu, a u engleskom izdanju, naslovljenom On The Natural History of Destruction, objavljenom s esejima posvećenima Jeanu Améryju i Peteru Weissu. “Budući da sam rođen u selu u Algajskim Alpama u svibnju 1944, jedan sam od onih gotovo neokrznutih katastrofom koja se odvijala u Njemačkom Reichu”, zapisao je Sebald u predgovoru tom eseju, no vidjet će se, što ističe i sam autor, da to — barem što se njegove literarne ostavštine tiče — i nije posve tako.
Teme koje je kod Sebalda gotovo nemoguće izbjeći — i kojima se uostalom bave mnoge kritičke rasprave o njegovom radu — jesu, kako je istaknuo J.J. Long u knjizi W.G. Sebald: Image, Archive, Modernity, “Holokaust, trauma i memorija, melankolija, fotografija, putovanje i flanerizam, intertekstualnost i domovina/zavičaj”. Njegovi su pripovjedači i likovi gotovo u pravilu melankolični eruditi kompleksnih životnih povijesti, duboko traumatizirani, uvijek u stanju konstantne nepripadnosti, mrtvo tkivo prošlosti zarobljeno u neizdrživoj sadašnjosti. Njihove su pripovijesti prepuštene tom specifičnom sebaldovskom “staloženom” pripovjedaču, neprimjetnom arhivistu koji, čak i u digresijama, minuciozno pripovijeda priču o društvenoj povijesti kao neraspoznatljivoj od prirodne povijesti; Sebaldov tekstualni materijal uvijek titra na granici povijesti i pripovijesti.
“Poput Lanzmanna, koji je u Shoahu odbijao koristiti dokumentarnu građu o Holokausta i umjesto toga se oslanjao na intervjue sa svjedocima i njihovu verziju povijesti”, piše Mark Anderson u tekstu The Edge of Darkness: On W. G. Sebald, “Sebald svoje tekstove smješta u sadašnjost u kojoj pripovjedač sluša ili traga za uvijek varljivom prošlosti”. Odnosno, sakupljajući dokumentaciju koja bi povjesničaru bila efemerna u postupku pokušaja rekonstrukcije prošlosti, pripovjedač zajednički s čitateljem pokušava naći smisao u prošlosti.
Interes za Sebaldov književni opus u akademskom, medijskom i umjetničkom polju kontinuirano raste: 2008. godine na Sveučilištu East Anglia održana je prva konferencija posvećenja njegovu radu, 2012. godine na Institutu za istraživanje modernih jezika Sveučilišta u Londonu održana je i konferencija H. G. Adler/W. G. Sebald Conference: Witnessing, Memory, Poetics, a 2013. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održan je međunarodni kolokvij (Ne)vjerodostojni dokumenti. Intermedijalni prostori W.G. Sebalda. Dramatizirani su Saturnovi prstenovi (r. Katie Mitchell, Schauspielhaus Köln, 2012.) i Austerlitz (r. John Taylor, BBC 3, 2012.), a producirana je adaptacija Sebaldove drame o Immanuelu Kantu Jetzund kömpt die Nacht herbey: Ansichten aus dem Leben und Sterben des Immanuel Kant na njemačkom radiju WDR3. U proljeće 2015. godine u Centru za suvremenu kulturu u Barceloni održana je konferencija i izložba Las variaciones Sebald/Sebald Variations, a na filmskom su se platnu 2011. našli Saturnovi prstenovi kao Patience (After Sebald) u režiji Granta Geeja te, recentno, i Austerlitz u režiji Stana Neumanna (2015.), a potom i istoimena “varijacija na Sebalda” Sergeja Loznice, prikazana nedavno u sklopu zagrebačkog Human Rights Film Festivala.
Pozorno čitati Sebalda znači biti u stanju konstantne napetosti, vraćati se unazad na pojedine rečenice, tražeći tragove u fotografijama, imenima ulica pa ponovno tamo gdje ste stali i opet ispočetka. U njegovim je knjigama razasuto enciklopedijsko znanje umjetnosti, književnosti, znanosti i kulture isprepleteno s fragmentima pojedinih sudbina i sjećanja koje na pozornici povijesti nepouzdano i krhko pletu svoj narativ. Sebald je svoju književnu poetiku — kao i akademsku karijeru — gradio promišljeno i strpljivo, sa zasluženom skepsom prema suvremenom životu. “U osobnim raspravama veoma je glasno kritizirao neoliberalne obrazovne politike kao i birokrate koji su ih na njegovoj instituciji provodili”, piše njegov učenik Uwe Schütte u tekstu On W.G. Sebald’s Radicalism i dodaje: “Kao filolog, Sebald je posebno prezirao širenje menadžerskog novogovora, kao i redefiniciju akademije kao dijela ‘industrije znanja'”.
U neshvatiljivo nasilnom kraju staloženog života posvećenog predanom znanstvenom i književnom radu, poginuo je 14. prosinca 2001. u automobilskoj nesreći, odnosno smrt od prsnuća aneurizme već je bila nastupila kada je izgubio kontrolu nad automobilom. No, poput svojih likova, poput svojih pripovjedača, poput svojih pripovijesti — u svijetu koji poznaje samo razaranje — Sebald je (p)ostao gigant koji to nije nikada htio biti.
ObjavljenoObjavljeno
