Tema Uz moderaciju Dinka Peračića (Platforma 9.81), na tribini pod nazivom Razvojne perspektive kulturne infrastrukture, održanoj 5. lipnja, govorili su Luca Bergamo (Culture Action Europe), Pavle Schramadei (Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva), Miranda Veljačić (Platforma 9.81) i Maja Munivrana (Grad Split), a putem Skypea pridružila im se Emina Višnić (POGON) u razgovoru o značenju infrastrukture, o tome što je učinjeno u posljednjih nekoliko godina i koji su konkretni rezultati te treba li nezavisnoj sceni uopće stabilna infrastruktura.
Miranda Veljačić govorila je o konkretnim prostorima u gradovima diljem Hrvatske čiji je razvoj plod inicijative aktera s nezavisne kulturne scene. Veljačić je navela nekoliko primjera gospodarenja kulturnom infrastrukturom. Kao primjer loše komunikacije s korisnicima prostora Veljačić je navela Lazarete u Dubrovniku dok je uspješan primjer bio Rojc u Puli koji koristi više od 100 udruga, ne samo u kulturi nego i šireg spektra (sport, mladi) te koji je rezultat dobre komunikacije između scene i grada. Dok se u Rijeci o prostorima za nezavisnu scenu (Ivex, bivša tvornica Rikard Benčić te Hartera, Filodrammatica i Palach) tek razgovara, u Karlovcu je potpisan sporazum oko prostora Hrvatskog doma koji će po hitnom postupku biti dodijeljen karlovačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Zagreb i Split polažu nade na strukturne fondove EU pa će tako prijaviti Pogon tj. Dom mladih kao regionalni razvojni projekt.
Luca Bergamo dao je širu perspektivu govoreći o demografskom razvoju u zadnjih nekoliko desetljeća te kako on utječe na sustav koji više ne funkcionira i treba ga staviti u pitanje. Kriza, prema Bergamu, označava situaciju koju treba riješiti tako da se stvari “vrate” u normalu, a trenutačno stanje bolje bi bilo opisati kao tranziciju budući da je potrebno tek izgraditi novo društvo budućnosti. U njemu kultura igra vrlo važnu ulogu jer pruža mogućnost da fragmentirano društvo nadiđe elemente individualizma poput suparništva i rasta putem novih vrijednosti. Još uvijek sredstva iz strukturnih fondova na razini Europske unije odlaze na “stare” ciljeve, što konkretno treba promijeniti lobiranjem za kulturu počevši na lokalnoj razini. Bergamo je uvjeren da je jedini pravi put izgrađivanje neke vrste koalicije za ujedinjenje različitih profesionalnih interesa s jednim zajedničkim ciljem. Društvo mora shvatiti da kultura nije nešto čime se bave samo određeni ljudi, poput brige za okoliš koja do pokreta za okoliš od prije tridesetak godina nije bila nikome na pameti, te mora postati integralni dio promišljanja svijeta u kojem živimo.
Nakon Bergamova izlaganja kratko izlaganje održao je Pavle Schramadei koji je govorio o konkretnim iskustvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Iako Zaklada nema mnogo konkretnog iskustva s kulturnom infrastrukturom, na određeni način njezina potpora raznim projektima, institucionalne podrške i program Centara znanja za društveni razvoj u RH, omogućavaju organizacijama da se lakše izbore za neke javne, ali i specifične institucionalne prostore. Još jedno iskustvo iz perspektive državne institucije podijelila je Maja Munivrana, pročelnica Službe za kulturu i umjetnost Grada Splita, koja je ustvrdila kako postoji nastojanje da se ulaže u infrastrukturu, poput Doma mladih. Na razini Grada, tvrdi Munivrana, nema mnogo sredstava koja bi se mogla uložiti pa je potrebno okrenuti se EU fondovima. Osim toga, pročelnica Službe za kulturu i umjetnost napomenula je da se Split želi kandidirati za prijestolnicu kulture 2020. što bi moglo pridonijeti razvoju infrastrukture te je pozvala sve prisutne da daju svoje prijedloge.
Emina Višnić dala je zanimljiv uvod u napore scene da osigura prostornu održivost i osmisli nove modele upravljanja prostorima i programiranja aktivnosti koje se u njima realiziraju. Usprkos tome što je moguće raditi odlične programe, to nekad nije dovoljno dok rad ne prepoznaju oni koji donose odluke. S druge strane, kad postoji prostor, nije lako naći održivi model za njegovo funkcioniranje. Na tragu Bergamova izlaganja i Višnić govori o kulturnim centrima kao novim susretištima građana, a ne samo kao zadovoljavanju potreba sektora. Takvih mjesta nema dovoljno, a djelomično zahvaljujući i EU fondovima, sad imamo priliku izgraditi nekoliko mjesta koja bi bile otvorene platforme i koje bi mogle i trebale dati primjer ostalima.
Publika je također dala nekoliko zanimljivih primjedbi. Davor Mišković govorio je o heterogenosti nezavisne kulturne scene koju često zaboravljamo. Dobar primjer za to je trenutna situacija u Rijeci gdje Grad sceni nudi prostore Hartere, Filodrammatice i Palacha, prostore koji nisu adekvatni za njezin rad pa tako nisu potencijal već problem. Ne pomaže niti činjenica da je zgrada Filodrammatice zaštićeni spomenik kulture pa bi njegova transformacija bila komplicirana i skuplja od uobičajene adaptacije. Svjetlo na kraju tunela bila je Bergamova replika u kojoj napominje kako je moguće staviti u pitanje pravila o zaštiti spomenika kulture, što, čini se, dosad još nitko u Hrvatskoj nije učinio. Možda uopće nije važno graditi i gomilati nove zgrade, nego preispitati i prilagoditi zakone o zaštiti i vidjeti kakav bi to imalo učinak.
Bergamo se zapitao zašto kultura ne spada u civilno društvo, na što ga je Teodor Celakoski informirao o stanju u Hrvatskoj odnosno da su te dvije scene isprepletene, a da je baš kulturna scena proizvela aktivne platforme koje su društvenopolitički relevantne. Bez fizičkog prostora nije moguće biti akter u političkom smislu i zato su organizacije s prostorima bitne – one su socijalnokulturni konglomerati, virulentne sredine u mjestima koja nemaju javne kulturne centre. Nadovezujući se na ovu misao, moderator Dinko Peračić zaključio je da trebamo upravo to: kulturne centre koji nisu samo izvedbena nego i žarišna mjesta društvenopolitički aktivnih građana koja mijenjaju percepciju kulture. TIme, na tragu Bergamove misli, ona mijenjaju i buduće ustrojstvo društva koje se temelji na novim vrijednostima.
Izvor: Clubture
ObjavljenoObjavljeno
