Tema T-HT@msu.hr 2014
U petak, 25. travnja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, od 21 izloženog rada stručno povjerenstvo u sastavu Anne Barlow, kustosica i ravnateljica Art in General u New Yorku, prof.dr.sc. Leonida Kovač, Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, multimedijalni umjetnik Dalibor Martinis, audiovizualni umjetnik Toni Meštrović, Snježana Pintarić, predsjednica stručnog povjerenstva, viša kustosica i ravnateljica MSU-a, Igor Španjol, kustos Moderne galerije u Ljubljani i Leila Topić, kustosica MSU-a, nagradilo je tri rada. Nagrade su uručile Maja Weber, direktorica za Odnose s javnošću HT-a, zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Vesna Kusin i Vesna Bulatović, pomoćnica ministrice kulture. Nagrađeni radovi, kao što je uobičajena praksa THTnagrada@msu.hr natječaja, postaju dio stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti. Dobitnicima smo postavili po jedno pitanje vezano uz nagrađeni rad i proces nastanka.
Prvu nagradu, u iznosu od 50 000 kuna, stručno povjerenstvo dodijelilo je Sandri Vitaljić za instalaciju Voljena. Fotografska instalacija Sandre Vitaljić nastajala je razdoblju od 2011. do 2013. godine i temelji se na dugogodišnjem interdisciplinarnom istraživanja nasilja i procesa njegovog “normaliziranja” koji se između ostalog odvijaju i na području umjetnosti i popularne kulture. Autorica kroz povećane fotografije sabijene u prizme od bezbojnog pleksiglasa prikazuje dijelove tijela na kojima čini vidljivim uzrok smrti fotografiranih žena. Dijelovi tijela koju su nekad budili ljubavne i erotske osjećaje, poput grudi, kose, srca, tako postaju fetišizirani objekti koji progovaraju o destruktivnim ljubavnim odnosima i kritički progovaraju o ignoriranim uzrocima crnih statistika.
KP: U vašem radu Voljena kombinirate teme destruktivnih ljubavnih odnosa i krajnju fetišizaciju mrtvog ženskog tijela. Kako je tekao sam proces istraživanja za rad, gdje ste započeli prikupljati priče tih žena i jeste li se susretali s preprekama i/ili otporom okoline tijekom procesa?
S.V.: Nastajanje rada Voljena bilo je zaista sporo i dugotrajno. Sama ideja stara je desetak godina, a tada sam počela prikupljati novinske članke o ubojstvima u ljubavnim vezama. Kontaktirala sam i policiju od koje sam dobila njihovu statistiku. Cijelo to vrijeme razmišljala sam na koji način to uobličiti u umjetnički rad što zaista nije bilo lako. Tek sam nakon posjeta zbirci Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku odlučila što i kako fotografirati, a još sam dugo razmišljala da dođem do konačnog rješenja o samoj prezentaciji fotografija. Cijeli proces je bio privatan i dijelila sam ga samo s najbližim prijateljima i suradnicima, pa nisam nailazila na otpor okoline, iako je bilo čuđenja zašto se bavim tako morbidnom temom. Najviše sam se bojala da rad ne bude protumačen kao prazni senzacionalizam jer su upravo tako te priče najčešće prezentirane u medijima. Bilo mi je važno jednu tragičnu i osjetljivu, često marginaliziranu temu publici približiti i potaknuti je na razmišljanje na jedan dramatičan, a ipak suptilni način.
Druga nagrada u iznosu od 45 000 kuna pripala je Ivani Dražić Selmani za seriju crteža pod nazivom Na Dančama. Rad Na Dančama sastoji se od crtačke intervencije u obiteljske fotografije i popratnog pisma s početka Drugog svjetskog rata te progovara o segmentima obiteljskog života koji prerastaju specifičan trenutak. Osnovni motiv rada bezbrižna je meditativna utopljenost u trenutak koja nam prikazuje nepodnošljivu lakoću postojanja – kupanja koje privremeno potiskuje breme povijesnog trenutka, izlazak izvan vremena.
KP: Rad Na Dančama, priča veoma lokalnog konteksta, izlazi iz okvira osobnog, obiteljskog te progovara o nekim općim mehanizmima preživljavanja u teškim povijesnim trenucima. Možete li nam reći koliko daleko umjetnik može ići u tematiziranju osobnih obiteljskih priča bez da zađe u sentimentalnost? Koliko smo zapravo sposobni odmaknuti se od uvjetovanosti vlastitim obiteljskim pričama i sudbinama?
I.D.S.: Teško se može dogoditi da umjetnik može daleko ići u tematizaciju osobnih obiteljskih priča, a da ne zađe u sentimentalnost jer je ona nekakva snažna emotivna vezanost za ono prošlo, a prošlost je sastavni dio nas sada. No, ono što je mene zanimalo u ovom radu jest pitanje granice između moje osobne, obiteljske sentimentalnosti i vrste sentimentalnosti koju imaju gledatelji kojima likovi iz ciklusa Na Dančama u obiteljskom smislu ne znače ništa, ali oni na njih ipak emotivno reagiraju. Ta transformacija partikularno osobnog u univerzalno osobno bila je i jedna vrsta mog oslobođenja, no bez prethodne obiteljske priče ovo bi bilo nemoguće. Dakle, meni se čini da su te dvije situacije gotovo nerazdvojne. Biti sposoban odmaknuti se od uvjetovanosti vlastitim obiteljskim pričama i sudbinama je vrlo važna činjenica iz jednog razloga, a taj je da dok umjetnik kroz proces nastajanja umjetničkog djela osviještava situaciju vlastite obiteljske uvjetovanosti, on na neki način sazrijeva. Otvaranje ovog prostora između nas i naše uvjetovanosti nešto je posve novo, poput tla koje nam treba da budemo uravnoteženi, da sebe, s jedne, i svoju uvjetovanost, s druge strane, držimo na vagi. Ovako bivamo spremniji i za neke nove, neočekivane situacije.
Treću nagraduu iznosu od 40 000 kuna, povjerenstvo je dodijelilo umjetničkom dvojcu Žižić/Kožul za ambijentalnu instalaciju 0,50. Ambijent, koji se sastoji od brončanog odljeva litrene boce postavljene na postament i zaštićene poluprozirnim crnim staklom, jasno artikulira svijest o neumornom i sveprisutnom nasilju konzumerizma i komodifikacije “kulture”. Globalne tendencije dominacije profita stavljene su u lokalni kontekst i problematiku plastičnih boca namijenjenih recikliranju, koje predstavljaju objekt žudnje, fetišizaciju siromaštva kao posljedice tih istih globalnih tendencija.
KP: Ambijentom 0,50 bavite se sviješću o neumornom i sveprisutnom nasilju i pandemiji konzumerističke “kulture” i fetišizaciji plastične boce. Zašto baš plastična boca, odnosno koja je bila osnovna motivacija odabiranja baš tog predmeta za označitelja luksuza ili ne-luksuza kojeg stvara svijet marketinga?
Ž./K.: Skupljanje plastičnih boca je postalo manifestni fenomen gospodarske stagnacije odnosno kolapsa socijalne skrbi u današnjem društvu. Dakle ideja je bila predstaviti manifestaciju “puta ka socijalnom dnu” (bez ikakve ironične intencije) u dekonstruiranom vizualnom okruženju koje simbolizira naše kolektivne rano-tranzicijske ambicije i nadanja. Pretvaranjem plastične boce u objekt koji emanira poželjnost i seksipil koristeći se standardnim metodama prezentacije robe visokog luksuza, cilj nam je bio “preoteti” metodologiju definiranja vrijednosti stvorene marketingom.
Nagrada publike u iznosi od 10 000 kuna dodijeljena je umjetničkom tandemu Lightune.G za luminoakustičnu instalaciju Lighterature Reading, Chapter 11 čime je zatvorena ova manifestacija koja je i ove godine ponudila zanimljiv presjek hrvatske suvremene umjetničke produkcije.
Objavljeno
Objavljeno
