Naličje reklamnog sna

Galerija Waldinger, Amazing Moments

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

U Osijeku, gradu u kojemu ni Umjetnička akademija ne može zadržati pravo na svoju onomastičku autonomiju (naime, uskoro će im se pripojiti Odjel za kulturologiju te bi nova institucija od jeseni trebala nositi ime Akademija za umjetnost i kulturu), umjetničku produkciju i dalje na životu održavaju tek likovni programi. Letargija koja je obuzela cjelokupnu umjetničku scenu raširila se po širem urbanom krajoliku, dovela do gašenja određenih institucija i udruga, a na taj način i do ukidanja djelatne umjetničke heterogenosti kojom se ovaj ekonim nekada ponosio. Čak i pogled na popis kulturnih programa kojima je Grad Osijek nedavno podijelio sredstva pokazuje kako su financijski rukavci usmjereni prema onim ustanovama koje obavljaju svoju redovnu djelatnost i realiziraju programe prema već okoštaloj programskoj konstrukciji. Izuzev iznenađujućeg iznosa u stavci tradicijske kulture i kulturno-umjetničkog amaterizma (125 000 kuna, što je gotovo trećina financijskih sredstava raspoloživih za kulturne programe), najveći iznos dodijeljen je likovnoj sceni jer je ona uistinu jedina umjetnička formacija koja bilježi što kvalitetan kontinuitet što programski intenzitet koji ne pristaje biti dijelom gore spomenute letargije.

Od nekoliko institucija koje čine lokalnu likovnu scenu, u programskom su smislu najmanje propulzivne Gradske galerije Osijek. Njihove aktivnosti nisu ni strateški ni umjetnički transparentne pa se stječe dojam kako se dobre izložbe u galeriji Waldinger događaju kao usputne umjetničke akvizicije koje često promaknu čak i redovitim posjetiteljima. Slična se stvar dogodila i s izložbom Amazing Moments koju je posjetila tek akademska kvota, a čija se najava nekako stidljivo sklonila iza promocije Bekavčeve knjige Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, koja se dogodila istoga dana u Muzeju likovnih umjetnosti. 

Spomenutu izložbu potpisuje dvojac koji čine Damir Žižić i Kristian Kožul čija suradnja ove godine ulazi u uspješnu umjetničku petoljetku. Naime, još od 2013. oni ironijski propitkuju realitete hrvatskih posttranzicijskih idioma u području marketinške estetike i njezina otužna zrcaljenja u jadu i bijedi domaće socijalne zbilje. Taj procijep između artificijelnog reklamnog sna i stvarnog hrvatskog kontejnerskog preživljavanja idejna je os gotovo svakog postava ovog umjetničkog para. Dok su se na početku bavili grotesknim simbolima “hrvatskog blagostanja” (plastičnim bocama i reklamnim fotografijama), posljednjih su godina okular svoga umjetničkoga fokusa usmjerili prema kolekciji turističkih “totema” današnjice i njihovoj distorziji u odnosu na stvarni godišnjoodmorski spomenar prosječnog hrvatskog građanina. Brojni su likovni kritičari u njihovim izložbama vidjeli “dijelove kontinuiranog narativa” koji ujedinjuju socijalni komentar, osobna iskustva te autoironiju dok na stilskom planu razotkrivaju glitch estetiku čiji pipci zadiru i u idejno tkivo njihove umjetničke intervencije, a koja nastoji secirati konzumerističku ideologiju sadašnjice.

Izložba Amazing Moments samo je još jedna umjetnička sekvenca u opisanom autorskom radu Damira Žižića i Kristiana Kožula. Ona također polazi od rekonstrukcije marketinškog amalgama kojim se evocira turistička razglednica hrvatskog priobalja i koncentrat ljetnog užitka koji ona, na prvi pogled, pruža. Osječki postav tako ujedinjuje dva velika suncobrana, dva lightboxa na kojima se smjenjuju jarke boje i oblici, kao i fragmenti turističke ikonografije (kriške voća u koktelima, plamenci na napuhavanje, zalasci sunca i slično) koje prate pripadajući čitani tekstovi na engleskome jeziku. Na jednome je moguće poslušati tekst glazbenog hita Calvina Harrisa Summer, a na drugome putopisnu reportažu. U sredini te zvučne i kinetičke slike smješteno je veliko platno koje uzorkom i položajem sugerira sintetičko more (a koje su autori već iskoristili u postavu Vanished Reality iz 2016.).

Vizualna komponenta opisane izložbene cjeline izuzetno je koloristički intenzivna, prodorna u recepcijskom smislu, a istovremeno ostavlja dojam kič estetike u jednom sasvim drugačijem prostoru. Žižić i Kožul, dakle, nastavljaju produbljivati nezgrapan šav između šarene i agresivne propagandne poruke kojom se nastoji prikazati destilat užitka namijenjen prosječnom hrvatskom potrošaču i pregaocu te stvarne prorupljene slike odmora koji taj isti pregalac može konzumirati tijekom ljeta. Konstrukt odmora i ovoga je puta izrazito artificijelan, a u isto vrijeme i produbljen je novim šarenim rekvizitom kojim se referira na aktualnost i pomodnost turističke ponude; plastičnim plamencima na napuhavanje. Tako se svim onim luftićima i napuhancima koje su Žižić i Kožul izložili na platou ispred Muzeja suvremene umjetnosti pridružuje, eto, i plamenac koji osim svoje kičaste komponente sadrži i ciničnu notu jer jasno sugerira element malograđanštine i populizma u predvidivom turističkom aranžmanu “male zemlje za veliki odmor”.

Ipak, u izložbi prepunoj kontekstualnih slojeva i pričljivih fusnota, nekako se posebno ističe možda nenamjerna, ali vidljiva kulisa koja više no bilo što drugo pojačava fokalnu distopiju naslova ovog postava. Naime, Amazing Moments postavljena je u galerijski interijer barokne Tvrđe čije stropove uočljivo nagriza vlaga, čiji su zidovi oronuli i čija se vrata izuzetno teško otvaraju i zatvaraju. Riječ je o prostoru koji posjeduje zanimljivu prošlost, a sadašnjica mu je nalik umjetničkoj sceni opisanoj na početku ovoga teksta. O njezinoj se rekonstrukciji sve manje govori (stječe se dojam kako je prekidač ovih i sličnih glasina bila odluka o propuštenim prilikama za stjecanje titule Europskog grada kulture prije dvije godine), izložbe posjećuje šačica ljudi, a tek povremeno prostor se iskoristi za neke druge umjetničke sadržaje, iako je postojala intencija da redovito ugošćuje specifične filmske projekcije.

Drugim riječima, “nevjerojatni umjetnički trenuci” u galeriji Waldinger stižu na kapaljku i upravo ta činjenica ovu Žižićevu i Kožulovu ironijsku persiflažu čini doslovno grotesknom. Osječki konzument njihove kičaste utopije posve je neautentični potrošač čija je zbilja još tužnija od one iz nekog drugog kontinentalnog hrvatskog toponima. Točnije, u njegovu se životu šareni suncobrani uistinu ne vrte (kao što se, igrom slučaja, ne vrte ni na zidu osječke galerije), plamenci postoje samo na reklamnim panoima i u časopisima, a sintetičko more samo je “distrakt” njegove egzistencijalne jednoličnosti. I to uistinu nije tek još jedna pretjerana egzaltirana lamentacija o istočnohrvatskom čemeru, već postojeće stanje stvari koje su zasjenile patetične jeremijade o odlascima bez povratka.

Dakle, iako je potiho najavljena i jednako tako predstavljena osječkim posjetiteljima, izložba Amazing Moments (koju kao kustosica potpisuje Branka Benčić) višestruko je urasla u prostorni i duhovni prostor lokalne galerije Waldinger. Ona rječito progovara o jazu šarene suvremene potrošačke iluzije i tuzi monokromne živuće zbilje unutar hrvatskih zemljopisnih i egzistencijalnih parametara. Društvena kritika ovoga je puta ostvarena umjetničkim rječnikom i popartovskim rekvizitarijem, no sa znatno ozbiljnijom porukom i namjerom. Iako je taj umjetnički glas tiši od prodorne marketinške poruke, njegov značaj nije ništa manje vrijedan. Zapravo, moguće je pomisliti kako nam je samo još on preostao.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.