Tema Piše: Matija Mrakovčić
Za izvođače studije utjecaja Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP) na Republiku Hrvatsku odabrani su PricewaterhouseCoopers d.o.o. i Centar za međunarodni razvoj d.o.o., a posao je sklopila tehnička vlada uoči izbora.
Kao što je pisao Hrvoje Šimićević u tekstu koji je, uz još dva iz istog serijala, Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo najboljim internetskim radom u prošloj godini, PricewaterhouseCoopers hrvatski je ured mega organizacije PwC čiji portfelj klijenata uključuje neke od najvećih domaćih i multinacionalnih poduzeća u Hrvatskoj. Uz najmoćnije europske i američke korporacije kojima pružaju savjete, PwC sjedi u Transatlantskom poslovnom vijeću, najagilnijoj lobističkoj mreži u Bruxellesu i SAD-u u kontekstu sadržaja TTIP-a. Centar za međunarodni razvoj osnovao je i vodi Ante Babić, donedavni glavni tajnik Udruženja stranih ulagača, organizacije koja zastupa interese više od 20 korporacija sa stranim vlasništvom u Hrvatskoj. Zadaća ove organizacije među ostalim je “promicanje interesa međunarodne poslovne zajednice u Hrvatskoj”, što podrazumijeva i upozoravanje na velike porezne presije države prema poduzetnicima, lobiranje za deregulacije te zalaganje za fleksibilnije radno zakonodavstvo, a dio njihovih prijedloga implementiran je i u aktualni Zakon o radu.
Studija utjecaja koju je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova objavilo, uključuje utjecaje na hrvatsku poljoprivredu, industriju, energetiku, javnu nabavu, tržište rada, zaštitu okoliša, strane investicije i svi su mahom – pozitivni. Tako će se, s promijenjenim carinskim i necarinskim mjerama, “otvoriti mogućnosti” za mliječnu, vinsku, riblju i prehrambenu industriju zbog “povoljnijih uvjeta pristupa na tržište SAD-a te time i šanse rasta veće od prosječnih”. Također, uspije li se “izbjegnuti” Zakon o zabrani izvoza nafte koji je na snazi u SAD-u od prve polovice 20. stoljeća, to će “otkloniti problem na strani SAD-a o izvozu nafte” te “pospješiti suradnju SAD-a i EU preko Hrvatske”. Ukidanjem raznoraznih američkih zakona koji ograničavaju pristup američkom tržištu za tvrtke iz EU, “omogućio bi se veći pristup” brodogradilištima, pomorskim i zračnim prijevoznicima, građevnim i inženjerskim tvrtkama. Ni riječi o mogućim problemima za hrvatske tvrtke u situciji povećane konkurentnosti svih europskih poduzeća koja pretendiraju na američko tržište.
Kad studija govori o utjecaju na tržište rada, ističe se da su “mjesečne plaće po sektorima privrede u Americi više ili jednake prosjeku EU-a te značajno više od onih u Hrvatskoj što znači da je malo vjerojatno da će proizvodi iz SAD-a zamijeniti proizvode iz Hrvatske, a time i ukinuti radna mjesta u tim sektorima u Hrvatskoj”, a radnička će se prava zasigurno poštivati jer predloženi tekstovi sporazuma “upućuju na poštivanje ILO i UN pravila oko prava rada”. “Standard zaštite okoliša visok je u oba partnera” te izvođači studije “ne vide veliku vjerojatnost” njihova snižavanja. “Američka nafta dobivene frackingom iz šriljevca predstavlja ekološki problem na tlu SAD-a, a ne EU niti Hrvatske”, no to je pitanje vezano uz ukidanje zabrane izvoza nafte izvan SAD-a, a za što se autori studije zalažu.
O iznimno problematičnom institutu rješavanja sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process) koji omogućava stranim, no ne i domaćim korporacijama, tužbu zbog propuštene koristi i naplatu štete ukoliko država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na smanjenje profita korporacije, studija navodi da se radi o mehanizmu koji će za Hrvatsku biti povoljniji od dosadašnjih bilateralnih sporazuma. Sporazum između Hrvatske i SAD-a potpisan je 1996. i njime je uveden mehanizam ISDS-a odnosno arbitraže kao alternative domaćem sudstvu kojim nisu utvrđeni opravdani sporovi koji se sporazumom mogu uređivati. Upravo je nevjerojatan način na koji autori studije govore o koristima mehanizma koji ni po čemu ne pridonosi boljim pravnim standardima, iskrivljujući čak i “pravo države da donosi zakone u javnom interesu” kao nešto što ISDS omogućava, a zapravo – kažnjava, ukoliko nije u skladu sa interesima multinacionalki.
Prema studiji, za razliku od dosadašnjeg bilateralnog sporazuma, ISDS uvodi “detaljnije odredbe o cjelokupnom procesu, opravdane razloge za pokretanje postupka, pravo države da može izmijeniti postojeće ili donijeti nove zakone radi zaštite legitimnih ciljeva od javnog interesa, kriterij kvalitete arbitara, detalje postupka izbora arbitara, te najviše standarde transparentnosti postupanja i nezavisnosti arbitara, kao i mogućnost žalbe na konačnu odluku arbitara”. Mehanizam ISDS-a već je uključen u otprilike 3000 investicijskih ugovora diljem svijeta, no rijetko se govori o troškovima koje zbog privatnih arbitraža snose porezni obveznici i čitavo društvo. Također, ne priznaje se jedan od glavnih razloga zbog kojih se neke, uglavnom zapadne članice Europske unije nisu našle na meti ISDS-a: one do sada nisu pristale na trgovinske sporazume s drugim velikim izvoznicama kapitala – SAD-om, Kanadom ili Kinom, s kojima EU trenutačno pregovara.
O samoj regulatornoj suradnji čiji je cilj uskladiti postojeća i buduća pravila i procedure u EU-u i SAD-u kako bi se uklonile nepotrebne prepreke trgovini i ulaganjima, studija spominje ideju o budućim pitanjima koja će se rješavati “u hodu”. Sporazum predlaže formiranje tijela za regulatornu suradnju čija bi zadaća bila pregledavanje novog zakonodavstva s američke i europske strane te predlaganje mjera za njihovo usklađivanje. Vijeće za regulatornu suradnju sastojalo bi se od visokih predstavnika regulatornih tijela i trgovinskih predstavnika te Glavnog tajništva Komisije i američkog Ureda za informacijske i regulatorne poslove. Kriteriji s obzirom na koje se zakonodavstvo procjenjuje, kao i mjere za usklađivanje koje Tijelo može predložiti, stavlja interese trgovine i ulaganja iznad svih drugih interesa, a čitava procedura postavlja brojne barijere reguliranja u javnom interesu, za što studija ističe da se radi o “pukim nagađanjima koja nisu i ne mogu biti utemeljena sve dok pregovori o TTIP-u u potpunosti ne završe”. U sporazumu nije naznačeno na koji će način Vijeće komunicirati sa zakonodavcima. Studija citira istraživanje Instituta Ecologic koje navodi da ne postoji nikakav značajan rizik da će se TTIP-om stvoriti institucije koje imaju mandat da donesu odluke kojima bi se zaobišli ili oslabili nacionalni ili zakonodavni postupci u EU-u.
Procijenjeni direktni efekti TTIP-a na hrvatsko gospodarstvo apsolutno su pozitivni. “Dolazi do blagih, ali pozitivnih utjecaja na hrvatski izvoz u SAD, poboljšanje robne razmjene i vanjskotrgovinske bilance Hrvatske prema SAD, te povećanje hrvatskog BDP-a u razdoblju 10 godina nakon početka primjene TTIP-a”, zaključuje studija. Od studije utjecaja TTIP-a na Republiku Hrvatsku nisu se ni mogli očekivati drugačiji zaključci od onih koje ministarstvo vanjskih poslova samo zagovara, što je svakako jasno prema objavljenim informacijama i tekstovima na službenoj stranici Ministarstva. Suprotni su glasovi utišani i nevidljivi, što pomalo podjeća na posljednje veliko “sudjelovanje” Hrvatske u europskim poslovima, ono pri referendumskoj kampanji za ulazak u EU.
Objavljeno
