Tema Kulturne politike i slobodno tržište
Piše: Matija Mrakovčić
Pregovori o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), uspostavi slobodne trgovinske zone između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, krajem rujna ulaze u svoju sedmu rundu. Europski je parlament prihvatio rezoluciju kojom potvrđuje koncept kulturne iznimke, odnosno traži izuzeće kulturnih i audiovizualnih usluga, uključujući online usluge, iz pregovora o trgovinskim sporazumima. No, Vijeće Europske Unije ipak je zaključilo da ta odluka može biti predmet revizije.
TTIP, TISA, CETA i ISDS
Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama podrazumijeva usklađivanje propisa s obje strane Atlantika, no dosadašnje iskustvo pokazuje da “harmonizacija” u tom pogledu redovito predstavlja harmonizaciju prema najmanjem zajedničkom nazivniku, piše Wolf Jäcklein u tekstu objavljenom u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea. Ugovorom se uvode liberalniji standardi radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. Posebno je problematičan institut rješavanja sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process) koji omogućava stranim, no ne i domaćim korporacijama tužbu zbog propuštene koristi i naplatu štete ukoliko država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na smanjenje profita korporacije. Odluku donosi arbitraža, paralelni pravni sustav koji zaobilazi postojeće pravne mehanizme i sudove EU. Primjeri takvih sporova poznati su u praksi, a poznat je i arbitar, International Centre for Settlement of Investment Disputes (ICSID), miritelj zavađenih međunarodnih investitora kojeg financira Svjetska banka. Jedan je od najspominjanijih primjera takvih slučajeva tužba švedske tvrtke Vattenfall protiv Njemačke, dok se rjeđe govori o tužbi londonske rudarske kompanije protiv Indonezije, Occidental Petroleuma protiv Ekvadora ili irske naftne korporacije protiv Ugande, a najagilnijim se pokazuje Phillip Morris koji je tužio Urugvaj zbog prevelikih zdravstvenih upozorenja na kutijama cigareta, a Australiju zbog odabira pakiranja. Dokumentacija arbitraža nije javna, a naknadu štete korporacijama isplaćuju građani, porezni obveznici.
Drugi predloženi ugovor nastao inicijativom SAD-a radi daljnje liberalizacije svjetske trgovine usluga, poznatiji kao TISA (Trade in Services Agreement), obuhvaća 23 zemlje uključujući Europsku uniju. Tijek pregovora i sadržaj ugovora bili su tajni do lipnja 2014. godine kada je WikiLeaks objavio sadržaj dodataka na ugovor. Udruženje sindikata Public Services International (PSI) opisuje TISA-u kao ugovor koji će daljnje liberalizirati trgovinu i investicije u uslugama te proširiti “regulatorne odredbe” na sve sektore uključujući javne usluge. Odredbe će omogućiti stranim pružateljima usluga ulazak na domaća tržišta pod jednakim uvjetima te ograničiti mogućnosti vlada da te usluge reguliraju, kupuju i dobavljaju. Pregovori između EU-a i Kanade o CETA (Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum) u završnoj su fazi i također predviđaju institut rješavanja sporova između investitora i država. Još je nekoliko većih trgovinskih ugovora u fazama pregovora koji pripremaju Europu za sasvim drugačiju globalnu igru.
Kulturna iznimka
Koncept kulturne iznimke uvela je Francuska 1993. godine tijekom pregovora o GATT-u, Općem sporazumu o carinama i trgovini, s idejom da kultura mora biti tretirana drugačije od komercijalnih proizvoda i da bi kulturna dobra i usluge morali biti izuzeti od međunarodnih ugovora i sporazuma. Cilj je koncepta bio zaštititi i promovirati domaće umjetnike i ostale elemente domaće kulture što u praksi označava protekcionističke mjere ograničavanja širenja stranog umjetničkog rada (putem kvota) ili subvencije kulturnom sektoru. Na određeni je način upravo takvo poimanje kulture i doprinijelo razvoju pojedinih kulturnih sustava koji područje subvencioniranja šire ekstremno daleko, na komercijalne sadržaje koji funkcioniraju na tržištu, a troše javni novac. Najčešće se radi o zemljama bivšeg istočnog bloka koje su tijekom divljeg prijelaza na tržišnu ekonomiju nedovoljno razradile sam sustav financiranja kulture koji je ostao petrificiran u nekim bivšim vremenima. Iz perspektive SAD-a upravo je tržište mjesto gdje se ocjenjuje kvaliteta te kultura postaje proizvod kao i svaki drugi. Naprimjer, filmsku industriju u Hollywoodu i općenito u SAD-u prvenstveno financiraju privatni studiji i producenti, pa subvencioniranje (europske) kulture može biti tumačeno kao ugrožavanje tržišnog natjecanja. Isto je i s financiranjem izvedbenih umjetnosti ili izdavaštva.
Prema konvenciji UNESCO-a iz 2005. godine, a koju Sjedinjene Američke Države nisu potpisale, Europska unija ima zakonsku obavezu štititi i promovirati različitost kulturnih izraza, a države članice mogu uložiti veto u područjima koja se tiču kulture i audiovizualnog sektora ako predloženi ugovor prijeti “kulturnoj i jezičnoj raznolikosti” (Ugovor o funkcioniranju Europske unije, TFEU). Prema stajalištu Europske komisije, pregovori o TTIP-u neće zadirati u Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama (Audiovisual Media Services Directive, AVMS) koja sadrži mjere za unaprjeđenje europskih audiovizualnih sadržaja za emitiranje ili video-on-demand platforme, te instrumente poput javnih subvencija, financijskih obaveza onih koji emitiraju sadržaje, oporezivanja kino-ulaznica, ugovora o koprodukciji i tako dalje.
Stoga se koncept kulturne iznimke u takvoj situaciji pojavljuje dvojako: kao posebno zaštićen, dakle iznimno važan sektor i kao poražavajuća potvrda statusa kulture u današnjem društvu. Što se drugoga tiče, u kontekstu globalnog zatiranja ljudskih prava koje će trgovinski ugovori omogućiti, obećanje da će kultura iz toga biti izuzeta zvuči neispunjivo. Prije svega radi se o tome da pojam kulture već u sebe uključuje modus rada koji postaje dominantan i koji će trgovinskim ugovorima biti ozakonjen: onaj prekarni. Važan je i kontekst aktualnih političkih preslagivanja: objavljen je sastav nove Europske komisije gdje, naprimjer, mjesto povjerenika za obrazovanje, kulturu, mlade i građanstvo preuzima Tibor Navracsics, aktualni ministar vanjskih poslova u mađarskoj Vladi koja provodi racije protiv organizacija civilnog društva, Europski parlament i europski plebs zaokreću oštro udesno te, možda najvažnije, Europsko vijeće postojano je nedodirljivo. Tako se kultura pokazuje kao objekt koji poželjnu raspravu o uvjetima kulturne proizvodnje može pogurati na kolosijek razgovora o važnosti očuvanja kulturnog nasljeđa i potrebi mobilizacije radi zaštite postojećeg stanja. Prvo je potvrdilo novo talijansko Predsjedništvo, ističući u prvom redu kulturnu baštinu kao posebno zaštićeno područje u predstojećim pregovorima, a drugo je korak unatrag u nastojanjima kulturnih radnika i aktivista oko mijenjanja postojećeg stanja: netransparentnog financiranja kulture, nejednakih uvjeta rada, medijske marginalizacije.
Domaća politika
Premda je Europski parlament pregovore o kulturnom izuzeću izuzeo iz pregovora o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama, i dalje zabrinjava činjenica da vijeće ministara i Komisija nisu isključili mogućnost povratka te teme na dnevni red. Na upit o stavu Hrvatskog audiovizualnog centra oko položaja AV djelatnosti u kontekstu pregovora, Sanja Ravlić i Hrvoje Hribar ponudili su svoje tumačenje: “Latentna ponuda Europi izgleda ovako: o postojećim izuzećima ne bi se pregovaralo, no dogovor bi se postiglo o liberalizaciji novih, odnosno budućih audiovizualnih servisa (čitaj: Internet). Na taj način otvorio bi se postepeni proces ukidanja europskih audiovizualnih industrija u postojećem obliku, odnosno gašenja postojećih kulturnih politika. Ova tiha tranzicija odvijala bi se onim tempom kojim bi novi (liberalizirani) mediji zauzimali mjesta starim, zaštićenima (kinematografska djela, klasična TV)”. Krajem svibnja 2013. europski povjerenik za trgovinu u prošlom sazivu Komisije Karel De Gucht jasno je odbio potpuno isključenje audiovizualnih usluga iz trgovinskih sporazuma te obećao osiguranje potrebnog prostora za donošenje odluka o regulaciji audiovizualnog sektora u kontekstu razvoja digitalnih tehnologija. “U ovom trenutku teško je procijeniti koje bi posljedice bile pogubnije: kulturne ili gospodarske. Po Hrvatsku, ovakav proces značio bi dodatni rizik degradacije, kolonizacije i minorizacije u hipotetskom transatlantskom kulturnom i medijskom klasteru”, zaključuju Ravlić i Hribar.
Kulturne i gospodarske posljedice neodvojive su, no njima se bave uglavnom – kulturnjaci. Na višoj državnoj razini, Odbor za europske poslove Hrvatskog sabora na tematskoj je sjednici 17. srpnja raspravljao o stanju pregovora o TTIP-u. Bilo je to prvo i posljednje izjašnjavanje tijela vlasti u vezi s problematikom ugovora: “s ciljem gospodarskog rasta i otvaranja radnih mjesta”, svi sudionici tematske sjednice “podržali su postizanje sporazuma između EU i SAD-a”, no “uz neophodnu transparentnost postupanja, javnu dostupnost dokumenata i široku uključenost svih zainteresiranih”. Također, članovi Odbora pozvali su javna tijela na izradu detaljne analize očekivanih utjecaja takvog sporazuma na hrvatsko gospodarstvo. Na službeni upit o tijeku i rezultatima izrade tih analiza iz Odbora je stigao poziv na sljedeću sjednicu Odbora, no i potvrdu da Odbor nema saznanja o tijeku, kamoli o rezultatima analiza.
Javnim ulaganjem u kulturnu proizvodnju, ističu Ravlić i Hribar vraćajući nas na domaći teren, države su održale domaće kulturne industrije. “S obzirom na ograničeni teritorij našeg jezika, malenost i neveliko kulturno tržište, hrvatska kulturna proizvodnja je razmjerno ovisnija o dosljednoj primjeni načela kulturne raznolikosti, odnosno principa kulturnog izuzeća, no što je to, naoko, slučaj u pojedinim velikim europskim nacijama”. S obzirom da se princip kulturne iznimke odnosi na javno financiranu kulturu, logična je adresa bila Ministarstvo kulture. Na službeni upit o utjecaju trgovinskih sporazuma na status kulture Ministarstvo nije ponudilo novu vizuru: “Vjerujemo da EU treba podržavati i razvijati kulturnu kreativnost na svojem području”. Službeni je stav domaće politike da “AV usluge ne budu pokrivene sporazumom”, čime RH podržava stajalište Vijeća. Također, “HR smatra da kulturna i jezična raznolikost treba biti očuvana te podržava uključivanje reference na UNESCO Konvenciju u mandat”. Osim potpune potpore europskim stajalištima, u dopisu Ministarstva piše i “da bi odustajanje od politika koje promiču kulturu (…) značilo ne samo odricanje od dijela europskoga kulturnog utjecaja, već i oduzimanje snažne poluge za rast i zapošljavanje”.
No, pitanje “politika koje promiču kulturu” kod nas je i dalje fokusirano na pitanje raspodjele javnih novaca, a to ne bi trebao biti sav sadržaj javno poticane kulture. Ministarstvo je prije gotovo dvije godine obznanilo da je ‘”financiranje kulture u Hrvatskoj, gotovo isključivo ovisno o državnim i gradskim proračunima, porazna situacija koju je potrebno promijeniti”. Tada je kao preduvjet uvođenja inovativnih praksi u financiranje navedeno postojanje budućih zakonskih temelja koji bi obuhvatili potraživanje privatne inicijative i poticaje poduzetnicima. Do danas nikakva inicijativa koja bi bila namijenjena alternativnom financiranju kulturne djelatnosti nije došla iz Ministarstva. Također, tada je najavljeno da bi u sustavu proračunskog financiranja u sljedeće četiri godine trebali ostati samo arhivi, biblioteke i muzeji, upravo ono što Europska komisija navodi kao sektore od velike kulturne važnosti. U neku ruku, potpisivanje trgovinskog sporazuma s SAD-om bez zadržavanja kulturne iznimke jednim bi potezom obvezalo policy makere da napokon rasterete tu beznačajnu stavku od 0.49 posto državnog proračuna.
Mobilizacijski potencijal
U široj vizuri, iako je osnovni argument za sklapanje trgovinskih ugovora gospodarski rast, primjena TTIP-a rezultirat će eventualnim prosječnim porastom BDP-a Europske Unije od svega 1 posto do 2027. godine odnosno rastom zaposlenosti od 0.5 posto u deset godina po implementaciji ugovora. To je istaknuto na panelu pod nazivom TTIP i TISA – What’s New For Europe? na protekloj Zelenoj Akademiji u Visu, gdje je Heidi Porstner, članica Friends Of Earth Austria, opisala način na koji je organizacija na europskoj razini (FoE Europe) u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i pojedincima pokrenula kampanju koja je skupila više od 150 000 primjedbi upućenih Europskoj komisiji sa zahtjevom da se ugovori revidiraju. Javna je rasprava trajala od 27. ožujka do 13. srpnja, a njeni se rezultati ne očekuju prije studenog. U državama i civilnom društvu oko ove problematike i dalje vladaju tišina i manjak pažnje, no prijedlog trgovinskih ugovora ima snažan mobilizacijski potencijal.
Najavljeno prikupljanje potpisa na platformi European Citizens Initiative (ECI) koja, podsjetimo, treba milijun potpisa europskih građana da bi njen zahtjev bio temelj za donošenje odluke koja će ovakve pregovore i ugovore onemogućiti, nedavno je zaustavila Europska komisija. Odbijen je zahtjev za upisivanjem inicijative Stop TTIP koja okuplja 230 organizacija iz 21 zemlje članice u registar službenih ECI inicijativa uz objašnjenje da “predložena građanska inicijativa izlazi iz okvira ovlasti Komisije da podnese prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovora”. Naime, mandat za pregovaranje koji je Parlament dodijelio Komisiji, Komisija tumači kao pripremne radnje za potpisivanje ugovora te smatra da se one ne mogu osporavati putem ECI-a. Inicijativa smatra da je mandat pravni akt koji Komisiji dozvoljava pregovore s lobistima, a da se europski građani stavljaju u položaj u kojem mogu samo pljeskati potpisanim ugovorima te najavljuju: “Bitka zapravo tek sada počinje”.
U kontekstu kulturne iznimke, bez obzira na općeprihvaćene principe tržišne slobode koji podrazumijevaju ograničenje javnog odnosno državnog uplitanja u kapitalističko nadmetanje, europske države uspjele su zadržati pravo javnog ulaganja u kulturnu proizvodnju. Pojedina kulturna područja financirana su javnim novcem odnosno državnim subvencijama zato što njihov opstanak upravo o njima i ovisi. Europski i američki model financiranja kulture toliko se drastično razlikuju, ako nigdje drugdje onda u pogledu kulturne baštine, da bi koncept kulturne iznimke, kao i pregovori o TTIP-u, morali potaknuti (još jedan) razgovor šire kulturne javnosti o tome gdje idemo s ovom i ovakvom masmedijskom kulturom te je li tko, osim očitih igrača, njome zadovoljan.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
