Poptika Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
U nedjelju, 8. marta, obilježili smo Međunarodni dan žena. Povijesno, to je dan koji bi nas trebao podsjećati na svakodnevnu borbu žena za društvenu, ekonomsku, medijsku i egzistencijalnu ravnopravnost. Jedan dan za borbu koja je svakodnevna. Nova koncepcija Dnevnika, umjesto da nameće nove standarde, nemušta je u želji za oponašanjem “pristupačnosti” svojih komercijalnih konkurenata. Na Međunarodni dan žena Sanja Mikleušević Pavić i Đurica Drobac podsjetili su nas da žene, iako su obrazovanije, zarađuju manje od muškaraca, ali, ako ništa, barem imaju statističku privilegiju živjeti dulje od muškaraca. Da i tih nekoliko godina viška i dalje budu manje plaćene od muškaraca.
S druge strane, na nevidljivost žena u javnom prostoru izuzetnom su akcijom ukazali aktivisti i aktivistkinje udruga PaRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka. “Dio riječkih ulica, njih oko 160, danas, 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, nose imena istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo. (…) Cilj ove akcije je upozoriti na sustavno zanemarivanje žena, koje su odigrale važnu ulogu u bližoj i daljoj povijesti te uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima te javnim ustanovama. Naime, na području grada Rijeke, od 637 ulica, njih samo 25 (3.9 posto) nosi imena žena, dok 256 (40.2 posto) nosi imena muškaraca. No, Rijeka kao takva nije iznimka jer je situacija slična i u ostalim hrvatskim gradovima. Prema istraživanju iz 2001. godine, kada se iz statistike uklone neosobna imena, dolazimo do omjera od 94.7 posto naprema 5.2 posto u korist imena ulica nazvanih prema muškarcima.”, stoji u priopćenju koje je prenijela Libela. No da ulice Rijeke ne bi ostale zatrpane “kruhom i ružama” pobrinuo se Novi list u prigodničarskom tekstu u kojemu je izjavu dala i Dubravka Šuica. Ista ona HDZ-ova zastupnica koja je u ožujku prošle godine u Europskom parlamentu glasala protiv izvješća o ravnopravnosti muškaraca i žena, a kojim se htjelo jamčiti istu plaću za isti posao. I kad smo već kod ulica, u Zagrebu je nekoć jedna od njih nosila ime Clare Zetkin, njemačke socijalistkinje i aktivistkinje čijim je zalaganjem, među ostalim, i došlo do ustanovljenja Međunarodnog dana žena. Aleja Clare Zetkin, danas ulica Vladimira Ruždjaka, nalazila se na zagrebačkoj Savici. U neposrednoj blizini nekadašnje ulice Rose Luxemburg, današnje ulice Zinke Kunc.
“Neki životi vrijedniji su od drugih”, piše Owen Jones u svojoj prošlotjednoj kolumni u Guardianu. Ono što ne znamo ili ne želimo znati jest da u ovom trenutku u Demokratskoj Republici Kongo, kao i u nešto bližim nam Ukrajini i Siriji, razmjeri su razaranja i ljudskih žrtava neshvatljivi. Budući da ta zemlja za Zapad nema nikakvu stratešku važnost, ističe Jones, za oko 6 milijuna mrtvih u sukobima – nikoga nije briga.
Fotograf Ken Schles u 1980-ima živio je u njujorškom East Villageu i dokumentirao heroinsku i, posljedično, epidemiju AIDS-a koja u to doba harala tom četvrti. Schles je više puta ono čemu je svjedočio opisivao kao “ratnu zonu”, a mnoge je fotografije snimio s prozora svog stana, što možda najbolje svjedoči o beznađu koje je u to doba bilo sveprisutno u toj četvrti. Više možete čitati na stranicama portala Dangerous Minds.
Vratimo se ovdje na trenutak Leonardu Nimoyu i Zvjezdanim stazama. Leigh Williams, novinar koji za više medija prati teme koje se tiču znanosti, objavio je uistinu dirljiv članak o filozofskim korijenima, “duhu čuda i otkrića” i poslijeratnog entuzijazma koji je inspirirao seriju. “Spock i njegovi kolege iz Zvjezdanih staza”, piše Williams, “personificirali su tu poslijeratnu, svemiru okrenutu, ‘javnosektorsku’ iskru za avanturom, znatiželjom i amibicijom; ljudski poriv, duh pothvata (Enterprise), mogli biste reći, no ne u želji za profitom već zbog tih kvaliteta samih, dakle svega onoga što je izgubljeno tamo negdje u 1980-ima”.
Prošloga nas je tjedna napustio Vlada Divljan, osnivač VIS-a Idoli i jedan od ključnih glazbenika jugoslavenskog novog vala. Nažalost, niti jedan medij nije uspio objaviti tekst koji bi se iole analitički – bez patetike i nostalgije za vremenima koja se nikada neće vratiti – osvrnuo na njegovu karijeru i značaj za popularnu kulturu.
Objavljeno
