Peticija “U 7 i 15” [http://www.u7i15.com], kojom se traži povratak institucije crtića prije Dnevnika, skockana je tako da izmami raznježene uzdahe (“Ajoooooj…”) istovremeno zatirući mogućnost bilo kakvog kritičkog impulsa. Jer, likovi iz crtića su poput malih životinja – tako slatki i nevini, krhka stvorenja koja želimo zaštiti od svakog zla… uključujući i onoga pregrijavanja mozga. A ja… ne znam, možda sam stvarno kamenog srca? Ili sam možda spremniji biti skeptičan jedino zato što sam kao klinac više volio crtiće nedjeljom ujutro? No, kako god bilo… nisam stavio svoj potpis.
Nije stvar u tome da mi je sumnjivo kako se peticija, na čijoj se stranici smiješi lik profesora Baltazara, pojavila otprilike u isto vrijeme kad je animirana izumiteljska legenda prodala guze T-Comu. I možda su plakati s natpisom “NESTALI!!! POSLJEDNJI PUT VIĐENI U 7 I 15!” stvarno dovitljiva referenca na sličnu reklamnu kampanju otprije godinu-dvije (za neki šoping-centar ili štogod već, tko će se više sjećati), a ne lijeno derivativni potez iste reklamne agencije.
Stvar je u tome da nisam primijetio kako su djeca baš nešto zakinuta za animirane sadržaje na televiziji. Njih nitko ništa nije pitao, a i uostalom, na našim je televizijama crtića više nego ikad. Pa preostaje ključno pitanje: koji je tu interes odraslih? Hoću reći, da HRT i vrati crtiće u 7 i 15, čisto sumnjam da bi ih 99% potpisnika peticije išlo gledati. A, iskreno, nisam siguran koliko im je stalo do djece – osim u pogledu nametanja vlastitih vrijednosti.
U peticiji stoji: “Crtić u 7 i 15 na 1. programu je institucija uz koju su se smijali, veselili, učili i odrastali ljubitelji animiranih junaka svih generacija. Danas je ta tradicija nažalost prekinuta.” Odmah da bude jasno, nisam jedan od onih ljudi koji zagovara raskide s bilo kojom tradicijom kao nužnost “progresa”. Tradicije znaju biti plemenite, korisne, a u najmanju ruku održavanjem istih iskazujemo poštovanje prema svojim precima koji su se – tu i tamo, na ovaj ili onaj način – borili za bolji svijet za nas. No tradicije nisu svetinja! I naši preci su raskidali sa starim tradicijama kako bi utirali putove za nove. To je sasvim normalan, štoviše prirodan proces.
Ali, čekaj, koja je ovdje tradicija prekinuta? Da li se više na HTV-u ne prikazuju Tom i Jerry, Krezumica i Kremenko, Duško Dugouško i Korni Kornjača? O tome peticija ne govori, nego samo pušta vapaj da se ne prikazuju u jednom jebenom terminu!!! Ekvivalent tome bi otprilike bio da se sad netko žali kako danas roditelji pred spavanje ne čitaju “Bambija” u izdanju biblioteke Vjeverica nego nekog novog nakladnika: borba se ne vodi oko sadržaja, nego forme.
Mnogo se poruka može iščitati iz peticije, ali ja najglasnije čujem onu upućenu djeci: “NAŠE djetinjstvo je bilo NAJLJEPŠE djetinjstvo. Ako želite da i vaše djetinjstvo bude lijepo, MORATE ga proživjeti na NAŠ način.” Cinici bi rekli da se tako klincima i klincezama čini usluga, jer ih se pravovremeno priprema na gutanje govana što ih čeka prilikom odrastanja. Priprema ih se na beskrajne tirade o “boljoj prošlosti”, poput onih koje su se nabijale na nos mojoj generaciji: život u Jugi je bio bolji, nema te scene koja se može mjeriti s dobom novog vala, i tako dalje – u sažetku, poručeno nam je: “vaša generacija je ZA KURAC.”
U peticiji nema ni naznake svijesti o eventualnoj mogućnosti da današnji klinci imaju nekih svojih “u 7 i15”, svoje specifične rituale kojih će se za dvadesetak godina čeznutljivo prisjećati. Klinci su tu tek puki pijuni u seansi sebične nostalgije – jedine tradicije koju kampanja “U 7 i 15” zapravo nastavlja.
Objavljeno