

U izdanju DAF-a objavljena je Vječna vatra gnjeva, bilježnica koja tematizira projekt neregularnog privremenog spomenika Dalibora Martinisa.
Projekt Vječna vatra gnjeva, dio veće grupe radova Dalibora Martinisa pod zajedničkim nazivom Data Recovery, generira izvedbu čina pobune, sve učestalije pojave u urbanim prostorima svjetskih velegradova koja se gotovo po pravilu posreduje znakom zapaljenog automobila. Nestajanje objekta u plamenu negacija je materijalnosti objekta, potom automobila kao simbola društvenog statusa vlasnika, te naposljetku mjesta na kojem se palež zbiva: grada, ulice ili trga kao locusa društvenosti, susretanja, međuljudske komunikacije i razmjene.
U uvodnom eseju bilježnice naslovljenom Perspektiva događaja, Žarko Paić postavlja pitanje što je to uopće pobuna u suvremenom svijetu neoliberalnog kapitalizma, pri čemu pobunu definira kao javnu artikulaciju gnjeva. “Vizualni kod pobune medijski je posredovan paljevinom automobila u središtima zapadnjačke globalitarne civilizacije”, navodi Paić te tvrdi kako konkretni fenomen povezuje sve supkulture, “od radikalno ljevičarskih, antiglobalističkih do radikalno desničarskih iskaza pobune” u srazu s represivnim aparatima vlasti. Umjetničkom akcijom paljenja automobila Martinis posvaja sve takve iskaze nezadovoljstva, pobune i bijesa koji će se događati u budućnosti u različitim trenucima, na različitim mjestima. Smještajući ovaj čin u područje umjetnosti sve sljedeće paleži automobila možemo razumijevati kao dio nekog možebitno jasnije strukturiranog idejnog, metapolitičkog sklopa.
Globalna bilježnica Vječne vatre gnjeva sadrži Reutersove fotografije automobilskih paleži i paljevina iz Londona, Kaira, Cochambe, Rouena, i drugih dijelova svijeta. Umjesto fotografija za koje nije dobio dopuštenje autora, Martinis postavlja kompjuterski generirane crteže, preslike tih fotografija, čineći tako Globalnu bilježnicu autentičnim fragmentom stvarnosti koja impresivnim brojem fotografskih izvadaka svjedoči o učestalosti toga događaja koji podjednako brzo nestaje iz memorije čovječanstva kao što se i zbiva: u trenutku. Tom trenutku svjedoče i “zapisi sudionika” akcije paljenja, vizualno posredovani “bijelo na crno”, poput izvrnutog svijeta novinskoga članka.
Fragmenti su autentični naslov je razgovora kojeg je Boris Greiner vodio s Daliborom Martinisom. U tom razgovoru Martinis za prostornu logiku akcije Vječna vatra gnjeva kaže da je “dvostruko izmještanje: prvo je preseljenje takva umjetničkog čina iz umjetničkog konteksta u neku sferu koja je dovoljno stvarna da je neupućeni gledatelj može iščitati kao društvenu prijetnju. S druge strane, otvara se mogućnost da se dogodi i drugo izmještanje, tj. da se i neki zapaljeni automobil na ulici Pariza, Mexico Cityja i Nablusa nekom “upućenom” gledatelju učini kao umjetnički performans”. Greiner i Martinis donose zaključak da postoji zajednički sloj u oba slučaja, a to je užitak sudionika u samom činu uništenja. “Vatra razara cijeli sustav vrijednosti i značenja mnogo šire i sveobuhvatnije nego neki drugi, ograničeniji oblik destrukcije”. Također, i auto se stalno igra s vatrom, “samo što je ta vatra nadzirana, zatvorena u sustav, uostalom kao što i društvo kada je dobro uređeno, kontrolira neka nezadovoljstva i drži ih unutar okvira institucija”.
Privremeni spomenik koji ostaje iza Martinisova perfomansa olupina je izgorjela automobila: “Ako sam događaj podsjeća na javnu lomaču, onda je ovaj ostatak nešto poput ogoljela kostura”. Martinis je te ogoljele kosture za sada ostavio u Ljubljani, Zagrebu, Subotici, Labinu i Splitu, čemu svjedoči i posljednji dio publikacije, Izvedbe vječne vatre gnjeva.
Dio izvedbe je i prateća ikonografija: logotip akcije apliciran na zastavi, na kutijama šibica poput suvenira te dizajnirana butelja s crvenom krpom na grliću. Boris Greiner “stječe dojam brendiranja tog fenomena”, kao da Martinis anticipira buduću reakciju marketinga koji će Vječnu vatru gnjeva posvojiti i iskoristiti kao motiv za robu široke potrošnje. Takva je anticipacija potrebna jer, kao što je istakao Žarko Paić na predstavljanju publikacije u Galeriji Nova, suvremena umjetnost, uostalom kao i globalni kapitalizam, uvijek je u potrazi za novim događajem. U taj se slijed žarkocrvena bilježnica Vječne vatre gnjeva besprijekorno upisuje. “Možda je konačno sazrelo vrijeme da se oslobodimo napasti da umjetnost srozavamo na profani komentar filozofijske i znanstvene interpretacije svijeta kao i na funkciju promjene društva i svijesti o nekoj promjeni samog svijeta”, po svoj je prilici najbolji opis ovog performativnog projekta Dalibora Martinisa.
M.M.
Objavljeno