Tema Piše: Vatroslav Miloš
U jeku kulturološki prijelomne 1968. godine, prakse hrvatskog pjesništva nadovezuju se na iskustvo povijesnih avangardi i prihvaćaju njen antimimetizam i grafičko-fonetski eksperiment. Pozivajući se na poststrukturalističke teoretičare poput Rolanda Barthesa, Jacquesa Lacana, Julije Kristeve i Jacquesa Derride, pjesnici i kritičari okupljeni oko časopisa OFF, posebice Branko Maleš, krajem 1970-ih godina inzistiraju na dovođenju eksperimenta započetog Severovim “iskorištavanjem tvarnosti jezika” na novu razinu. U ovoj atmosferi, Anka Žagar upravo u časopisu OFF objavljuje svoje prve pjesme.
Danas je iza nje desetak zbirki poezije, od kojih je Stvarnice, nemirna površina – ne računajući pritom knjigu Crta je moja prva noć u izboru Zvonimira Mrkonjića iz 2012. i Songiforme u izboru i francuskom prijevodu Martine Kramer iz 2013. – izašla 2009. godine.
“Govoriti o jezičnosti hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina jedva da je još tautologija. Kad je riječ o nekom pjesniku iz toga vremena, tu tautologiju, međutim, kritika mora dekonstruirati da bi došla do osnovnoga pjesničkog teksta i djelotvornosti jezika u njemu. To svakako vrijedi za Anku Žagar, u koje je iskustvo jezika totalno i primjerno u njezinoj pobuni protiv slovničkog pravogovora, kao i po otklanjanju svake književne regulative”, piše Mrkonjić o njenoj novoj zbirci Pjevaju razlike tihotapke.
Anka Žagar pjesnikinja je neočekivanog. Na razini teksta, kroz čitav svoj opus, Žagar konstantno pronalazi nove načine da granice i unutarnje zakonitosti svog poetskog svijeta savije nekom osobitom gramatikom. Opirući se jezičnim konvencijama, autopoetiziranjem vlastitog pisma i pisanja, metajezičnim signalima već desetljećima stvara autentičan komunikacijski univerzum. Svaka njezina nova knjiga kulturni je događaj vrijedan pažnje.
ObjavljenoObjavljeno
