Stanje neprekidne prešućenosti

O položaju suvremenog hrvatskog pjesništva, ali i stanju pjesničke kritike, uz komentare uglednih domaćih teoretičara i praktičara, piše Tihana Bertek.

m_pogacar_senegal_480

upoznaš se s nekim
pitaš: čitaš li poeziju?
pod jedan: odgovor je da
okrećeš se i tražiš neku
normalnu osobu
za razgovor.

Krešimir Pintarić, Sedma
“Čemu pjesnici u oskudnom vremenu? Koja je uloga poezije, u čemu je njezina važnost da i danas, vrlo živo, nastavlja svoje postojanje”, pita se Tvrtko Vuković. Zaista, kakav je kod nas danas položaj pjesništva, ali i pjesničke kritike? Ima li svaka zemlja, kako kaže Dario Grgić, neku zatvorenu duhovnu elitu koja je i vlastitom narodu tajna? Pritom nije sasvim na odmet zapitati se do koje se mjere uobičajene žalopojke oko položaja pjesnika i općenito pisaca kod nas svode na gotovo obavezno gunđanje, a koliko je riječ o (uživanju u) samonametnutoj poziciji kulturnog ilegalca ili bar društveno suvišnog subjekta. Čini se da se ni sami akteri pjesničke i kritičarske scene ne slažu oko vrijednosti i stanja suvremene pjesničke produkcije. Davor Šalat tako smatra da “imamo vrlo bogatu, raznovrsnu i kvalitetnu pjesničku scenu, iako se to po nekim medijski isfabriciranim slikama možda ne bi činilo” (no tko točno fabricira te slike i zašto?), dok Miroslav Mićanović ukazuje na nedovoljno kritičko provjeravanje i vrednovanje hrvatskog pjesništva, nepostojanje njegova sustavnijega kritičkog praćenja i interpretiranja. Dario Grgić pak tvrdi kako u Hrvatskoj “nema nešto puno pjesnika, no ima podosta ljudi koji nisu pjesnici a pišu ‘pjesme’, ljudi koji riječi razbijaju o pod i onda tiskaju kao knjige, i koji lupetaju kako nam je poezija europskog ranga. Nije”. Nažalost, samo rijetki prakticiraju Grgićev otvoreno kritički pristup. “Teško je zaslužiti kritičarsku čast”, žali se Nikola Petković. Pisanje o poeziji kod nas se uglavnom svodi na međusobno tapšanje po ramenu, što i nije potpuno nerazumljivo – ipak je riječ o relativno uskom i zatvorenom krugu ljudi koji na neki način ovise o međusobnoj podršci. I sam odabir žanra antologije, koji je u posljednjih 10-ak godina kod nas najčešći oblik objavljivanja i pisanja o poeziji (uz, naravno, same pjesničke knjige), ukazuje na tu problematiku (više o tome nešto kasnije). Prisutna je, objašnjava Marko Pogačar, strukturna incestuoznost u pjesničkom polju, u kojem najčešće vlada politika nezamjeranja i netalasanja, a ima tu i lobiranja i protežiranja. O temi nestanka kritičkog govora o poeziji iz medija Grgić kaže da to često govore ljudi koji su urednici kulture po novinama “koji preziru svoje urednikovanje, valjda misleći da zaslužuju, jer lupaju riječima o pod, kudikamo bolji posao. Kao nastupari po medijima pljuju medije koji zaobilaze kritiku. Kao kritičari laskaju svojim prijateljima. Ne pada im na pamet doista poraditi na terenu, odnosno na sebi samima”. Pogačar pak tvrdi kako “pisanja o poeziji ima, ali je ono mahom istisnuto iz mainstream medija, pa time i manje vidljivo. U istima, pa i to uvjetno rečeno, zadržana su samo dva mjesta posvećena pjesničkoj kritici, dok su taj prostor, dvadesetak godina unatrag, imale gotovo sve relevantne novine”. Kritika se ipak može naći u književnim časopisima i novinama, Trećem programu Hrvatskog radija, te sve više u virtualnom prostoru (primjerice, na portalima Moderna vremena Info, Booksa, Hombre itd). Ono u čemu se Pogačar i Grgić slažu jest da nam nedostaje kritičarske odgovornosti, pa i hrabrosti.
Ervin Jahić smatra da poezija gubi na značaju i vidljivosti jer ne može udovoljiti zahtjevima tržišta, na što Pogačar odgovara da, u striktnom smislu, ona to nikada nije ni mogla. “U razdobljima kada je bila visokopozicionirani, pa i dominantan književni rod, o tržištu u današnjem smislu ne možemo govoriti, a uvjetima suvremene tržišne utakmice ona, od njezine uspostave, nikada nije mogla parirati”, objašnjava Pogačar. No nije sve tako crno. Danas sve veći interes za knjige u elektroničkom obliku, odnosno ‘prevođenje’ tiskane riječi u nove medije nije zaobišlo ni pjesništvo, što Sibila Petlevski komentira riječima da se pravi osvetnički povratak poezije događa upravo kroz nove medije. Hrvatska slavistička škola je 2008. lansirala web-izdanje Mićanovićeve antologije Utjeha kaosa, u kojoj su predstavljene 33 pjesme iz zbirki objavljenih u razdoblju od 1995. do 2005. Objavljivanje poezije se treba kretati u svim smjerovima, tvrdi Mićanović, pri čemu internet igra važnu ulogu.
No tu je vjerojatno najbitnije spomenuti nevladinu udrugu D.P.K.M. koja je još 2001. pokrenula projekt Besplatne elektroničke knjige, s ciljem promicanja književnosti na novim medijima, pri čemu se ističu tri cilja: dostupnost, besplatan pristup i povećanje raznovrsnosti. Projekt danas broji preko 120 naslova, a poseban naglasak stavljen je na afirmaciju mlađih autora. “Budućnost knjige je digitalna”, tvrdi Krešimir Pintarić, voditelj projekta. Pintarić objašnjava kako je u tijeku “tranzicija svjetskog nakladništva iz analogne u digitalnu industriju: najveća online knjižara na svijetu, Amazon, objavila je da je prodaja elektroničkih knjiga nadmašila prodaju tiskanih. Ne postoji nijedan razlog da se poezija odupre tom trendu”. Pitanje dolaska e-knjige na mjesto tiskane već je neko vrijeme goruća tema, pa se tako posvuda može naići na tekstove koji analiziraju pozitivne i negativne posljedice razvoja tehnologije u tom polju. A kakva je situacija kod nas? “S obzirom da su hrvatski nakladnici svoje prve elektroničke naslove ponudili u nekim slučajevima i po višim cijenama nego su ih prodavali u tiskanom obliku, ne očekujem preveliku navalu na elektoničke knjige, bar ne još neko vrijeme”, odgovara Pintarić.
No vratimo se na temu pjesničkih antologija. Kada govorimo o suvremenom hrvatskom pjesništvu, možemo li govoriti o inflaciji i hipertrofiji antologija? Odnosno, kako je to sročio Petković, imamo li više antologija nego čitljivih pjesnika? Iako sam čin odabira autora i djela uvijek implicira određeni vrijednosni sud od strane autora antologije, njezina forma je takva da mu omogućuje “showing-instead-of-telling pristup”, što je u ovom slučaju zgodan način za izbjegavanje direktnijeg kritičkog bavljenja odabranim materijalom. Ne želim reći da antologijski pregledi nisu potrebni, no ako uzmemo u obzir opseg naše pjesničke produkcije i broj pjesničkih antologija koje su niknule samo u posljednjih 5 godina, uočiti ćemo zanimljiv nesrazmjer; odnosno, teško je ne zapitati se zašto se najčešće bira upravo taj žanr. Možda je riječ o želji za uspostavljanjem kanona – no upravo se odbijanje kanonizacije ističe u gotovo svakom od predgovora. Tako se za Jahićevu knjigu iz 2010. U nebo i niks: Antologija hrvatskog pjesništva 1989. – 2009. navodi kako je “bez pretenzija za čvrstim kanoniziranjem i definitivnom ‘muzealizacijom’ živih tokova”, dok Mićanović u predgovoru već spomenute Utjehe kaosa ističe otvorenost sustava “čija uloga nije samo u re/prezentiranju nego u sagledavanju procesa koji su se u hrvatskome pjesništvu događali na sjecištu jezika i prostora, svakodnevlja i igre (povijesti)”. No budući da većina predgovora ne donosi dublji osvrt ili analizu tih procesa (valjda ponovo zbog ograđivanja od potencijalnih konflikata ili kritika od strane kolega), ostaje na čitatelju da iz izbora pjesama sam zaključi o čemu se radi. Ili je možda riječ o tome da autori pjesničkih antologija, redom pjesnici, računaju na to da se obraćaju najvećim dijelom drugim pjesnicima, tj. pripadnicima istog kruga, koji ionako dobro poznaju situaciju, pa im nije potrebno puno objašnjavati?
Neke od antologija se ipak ističu. Poetska čitanka suvremenog hrvatskog pjesništva (1950.-2010.) Branka Maleša iz 2010. donekle se razlikuje po tome što se ne definira kao ‘antologija’ već kao ‘čitanka’. Petkovićevim riječima, nije loše povremeno natrčati i na panoramu u apsolutnoj hiperprodukciji antologija, a radi se o “nepretencioznom i iznutra arbitriranom/arbitrarnom i argumentiranom izboru pjesnika po volji i umu sastavljača”, a i sam Maleš kaže kako njegova knjiga “nije nikakva antologija, već izbor napravljen prema mom ukusu”.
Iduću knjigu, Pogačarevu Jer mi smo mnogi (2011), zapravo je gotovo nemoguće svrstati u žanr antologije (i sam autor ističe kako se ne radi ni o antologiji ni o panorami). Riječ je o knjizi koja je proizašla iz Booksinog specijala koji je u pokušaju mapiranja aktualne pjesničke scene obuhvatio niz intervjua s mladim (1965. godište i mlađi) domaćim i ponekim regionalnim pjesnicima i pjesnikinjama. Odabir dijaloške forme, popraćen izborom pjesama, svakako predstavlja novitet, pružajući “polifoni, sinkronijski uvid u polje ‘iznutra'”. Pritom se dijaloška forma manje odnosi na intervjue u klasičnom smislu, a više na razgovore, kroz koje Pogačar ne samo da otvara sugovornicima prostor za izražavanje stavova o vlastitom radu i poeziji općenito, već u svojim pitanjima ujedno donosi svojevrsne “mikroanalize” pojedinih aspekata rada svojih kolega i kolegica. Šteta je samo što pritom ne može odoljeti povremenom šamaranju čitatelja učenim izrazima poput “proklamirana depatetizacija”, “konvergirajući diskursi” ili “kondenzirana sintagmatika”, skrećući tako pozornost na vlastita pitanja umjesto na pametne i zanimljive odgovore sugovornika.
Posljednja antologija ističe se prvenstveno autorovim hrabrim odabirom materijala. Riječ je o knjizi Damira Šodana Drugom stranom: Antologija suvremene hrvatske ‘stvarnosne’ poezije (2010) u kojoj je zastupljen 41 pjesnik, odnosno pjesnikinja, rođeni u razdoblju od 1934. do 1984. Kao što je vidljivo iz naslova, ključni pojam je upravo ‘stvarnosno’#{1}#, tj. tema stvarnosne poezije o kojoj se često šapuće i koja u pravilu izaziva burne i podijeljene reakcije, no o kojoj se malo toga zapravo pisalo. Šodanov predgovor u tom smislu predstavlja važan doprinos teoretizaciji tog kontroverznog (i sam Šodan se pita otkud kod nekih zazor spram ‘stvarnosne’ poezije kao ‘niže’ vrste) smjera u hrvatskoj poeziji. Polazeći od promjene paradigme koja je nastupila 90-ih, autor prati kretanja u poeziji u posljednih 20-ak godina tijekom kojih je pjesničko “kazivanje” zamijenjeno “pri-kazivanjem”. Radikalni rez sa semantičkim konkretizmom i hipermetaforizmom 80-ih označio je prelazak na metonimijsku modelativnu matricu i obnovu vjere u reprezentacijske mogućnosti jezika, objašnjava Šodan, a riječ je prije svega o refleksu na političku i društvenu situaciju, a tek onda o reakciji na književne trendove prošlog razdoblja. Stvarnosna poezija bavi se “izravnim tematiziranjem vremena u kojem živimo”(Šodan), odnosno “intimiziranom psihopatologijom svakodnevice” (Petković).
Ipak, pisanje o pjesništvu devedesetih i nultih često nosi negativne konotacije, pri čemu su možda najglasniji Ervin Jahić, Tvrtko Vuković i Krešimir Bagić#{2}#. Kao glavna obilježja pjesništva 1990-ih oni navode žurnalizaciju i desakralizaciju pjesničkog jezika, improvizaciju i inzistiranje na nefigurativnosti govora, mimetizaciju, opsesiju trenutačnim, intertekstualnost i intermedijalnost (prepisivanje filmskih žanrova i preuzimanje vizualnih obrazaca pop-kulture), narcističko osamljivanje subjekta te pravopisnu nekompetenciju (!?). Osim toga, Jahić smatra da je stvarnosno pjesništvo “estetskim dometima slabašna struja”, a pjesnik 1990-ih “odani konzument svakidašnjice, njen stihovni ovjeravatelj” čiju je maštu odredila “diktatura praktične stvarnosti u kohabitaciji s masmedijskim i visokotehnologiziranim artefaktima”. Vuković pak smatra da je poezija stvarnosna ne zato što je njezino referentno polje u svakodnevlju, već zato što odražava stvarno stanje suvremenoga kulturnog tržišta. Stvarnosna poezija se javlja zato što pjesnici u devedesetima i nultima slijede logiku kulturnog tržišta, odnosno zato što poezija teži biti predmetom kupnje i stoga je čitljiva i lako razumljiva, dok sam pjesnik više ne želi biti patnik, filozof ili čak proizvođač, već prvenstveno medijska zvijezda, tvrdi Vuković. Na samim je pjesnicima/kinjama da reagiraju na ove ‘optužbe’, a u međuvremeno ostaje nejasno, s obzirom na često zamjeranu samodopadnost i neinteres za čitatelja, zašto je kvorumaška poezija bila – kako neki tvrde – čitanija i cijenjenija od poezije koja se piše danas, a koja je, sudeći po Jahiću i Vukoviću, pristupačnija, lakše razumljiva itd.
Kao presudan utjecaj na poeziju ali i prozu ‘stvarnosnog’ usmjerenja (ili ‘urbani realizam’, kako ga se ponekad naziva) gotovo se bez iznimke navodi američki pisac Raymond Carver (1938-1988). Prvi prijevod Carvera na ovim prostorima pojavio se još krajem ’80-ih u Novom Sadu (zbirka O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?), a dvije integralne zbirke pjesama, Gdje se voda spaja s drugom vodom i Nova staza do vodopada, predevene su kod nas sredinom 1990-ih. Nije sasvim jasno kako je toliko hrvatskih autora oboljelo od, kako kaže Grgić, ‘carveritisa’. On kaže kako je recepcija tog “američkog razvaljenog pisca” kod nas zagonetna jednako kao i recepcija Nicka Cavea “koji je ovdje uvijek bio tretiran kao Bog, a radi se o manjem božanstvu, prilično limitiranih moći, što je također više nego ništa, da ne bi bilo zabune”. I Šodan se u svom predgovoru pita kako to da su se pisci 1990-ih prepoznali upravo u “Carverovom deklasiranom proleterijatu s nepristupačnog američkog sjevera, sitnoj inteligenciji sklonoj sentimentalizmu, čaši i samodestrukciji”. Pintarić pak smatra da se nova generacija pjesnika povezala s Carverovom poetikom “u trenutku kad je stvarnost brutalno prodrla u njihove živote, kroz rat, tranziciju i sve njihove posljedice, što je rezultiralo potpunim gubitkom socijalne sigurnosne mreže kakva je postojala za vrijeme bivše države, što je situacija u kojoj žive i likovi Carverove proze i pjesništva”. Kao Carverovog najizravnijeg poetičkog baštinika Pogačar ističe Dragu Glamuzinu, dok pjesništvo devedesetih i nultih, smatra, vuče samo njegove odbljeske. Zanimljivo je usput primijetiti da i sam Pogačar – namjerno ili nenamjerno – naslovom svoje knjige, Jer mi smo mnogi, donekle priziva Carverovu posthumno objavljenu zbirku All of Us – The Collected Poems, koja je kod nas izdana 2006. u Šodanovu prijevodu.

Što je onda naposljetku stvarnosna poezija? “Bojim se da će čvrst i jednoznačan odgovor ovdje ipak izostati”, razočarano objašnjava Šodan, “a sve kako bi se znanstvenoj kritici omogućilo da izađe s konačnim rješenjem”. Šodanovo, dakle, herojsko ograđivanje od donošenja jednoznačnog odgovora (ipak on nije, kako i sam kaže, teoretičar, već samo praktičar zanata), potkrijepljeno lakanovskim argumentom da se značenje ionako uvijek neprekidno odlaže, ipak je uspjelo iznjedriti jedno sramežljivo ‘možda’. Pa kaže kako bi se zaustavljanje bujice označiteljskih praksi 1980-ih možda moglo shvatiti kao znak ‘zrelosti’ ili ‘ozdravljenja’ poezije – ali opet, možda je riječ samo o “privremenom ukrštanju jezika i svijeta”. U svakom slučaju, što god mislili o stvarnosnom pjesništvu, ono se bez sumnje nametnulo kao važno mjesto unutar korpusa suvremene hrvatske pjesničke produkcije, dok njeni protagonisti, Mićanovićevim riječima, “ustrajno inzistiraju na razlici i pravu na razliku, izlazeći na ‘brisani prostor’, koji nerijetko odjekuje u vlastitoj tišini”.

#[1]#Termin ‘stvarnosno’ prvi je upotrijebio Robert Perišić 2000. godine pišući o zbirci Tatjane Gromače Nešto nije u redu?.## #[2]#vidi: Tvrtko Vuković, Od subverzije do hegemonije: pjesništvo u devedesetima; Krešimir Bagić, Zavođenje običnošću (hrvatski pjesnički naraštaj devedesetih); Ervin Jahić, U nebo i niks: Antologija hrvatskog pjesništva 1989. – 2009., V.B.Z., 2010.##

Objavljeno
Objavljeno

Povezano