Krize kapitalizma, ljevice i zdravog razuma

Predavanje Samira Amina, politologa i ekonomista, pod naslovom Putanje historijskog kapitalizma na programu je u ponedjeljak, 16. svibnja u 20 sati. Reagirajući na prvu dugu krizu historijskog kapitalizma (1875–1950), narodi periferije započeli su sa samooslobođenjem i mobilizacijom pod zastavama socijalizma (Rusija, Kina, Vijetnam, Kuba) ili nacionalnog oslobođenja, koje su u različitoj mjeri bile povezane s naprednim socijalnim reformama. Od 1917. pa do trenutka kada je “projekt Bandung” (1955–1980) izgubio na snazi te do kolapsa sovjetizma 1990, to su bile inicijative koje su tada dominirale scenom. Prvi val buđenja naroda periferije istrošio se iz mnogo razloga: uslijed svojih vlastitih unutarnjih ograničenja i proturječja te zbog uspjeha imperijalizma u pronalaženju novih načina dominiranja svjetskim sistemom. Usprkos tomu, kapitalizam je pretrpio i drugu, dugu krizu koja je započela 1970-ih godina, točno stotinu godina nakon prve. Na površinu je izbila nova epoha kaosa, ratova i revolucija. U ovoj situaciji, drugi val buđenja nacija periferije (koji je već bio započeo) sada odbija dopustiti kolektivnom imperijalizmu Trojstva (SAD-a – Europe – Japana) da zadrži svoje dominantne položaje ikako drugačije osim putem vojne kontrole planeta. Druga, duga kriza kapitalizma prelazi 2008. u novu fazu. Nasilni međunarodni sukobi započeli su i već su vidljivi. Hoće li, utemeljeni na antiimperijalističkim stavovima, uspjeti osporiti dominaciju poopćenih povlastica?

Dok Amin analizira krize kapitalizam, Bauman zdvaja nad ljevicom. Predavanje pod naslovom Ima li budućnost ljevicu? Zygmunt Bauman, sociolog i jedan od začetnika koncepta postmodernizma,  održat će u utorak, 17. svibnja u 19 sati. Bauman izražava duboku sumnju u socijal-demokrate i njihovu predodžbu “dobrog društva” za koje se vrijedi boriti, barem ne u dijelu svijeta koji mi nastanjujemo. Desnica je ta koja je, uz suglasnost ljevice, preuzela neospornu diktaturu nad političkim programom. Desnica je ta koja odlučuje što je popularno, a što nije, što se može izgovoriti, a što treba/mora (p)ostati neizgovoreno. Desnica je ta koja, s povlađivanjem ljevice, povlači liniju koja razdvaja moguće od nemogućeg i na taj je način rečenicu Margaret Thatcher o tome kako ne-postoji-alternativa učinila samoostvarujućom za sebe…

Nakon Baumana, u 21 sat, slijedi predavanje Slavoja Žižeka Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna. Žižek priziva anegdotu o razmjeni telegrama između njemačke i austrijske vojne središnjice usred Prvoga svjetskog rata: Nijemci su poslali poruku koja je glasila “Ovdje, na našoj strani fronte, situacija je ozbiljna, ali nije katastrofalna” na što su Austrijanci odgovorili: “Kod nas je situacija katastrofalna, ali nije ozbiljna”. Svi znamo da je na pomolu katastrofa – ekološka, socijalna – no nekako je ne možemo shvatiti baš ozbiljno. U psihoanalizi se takav stav naziva fetišističkim poricanjem: Znam vrlo dobro, ali… (ne vjerujem doista u to), a takav je rascijep jasan znak materijalne snage ideologije koja nas tjera da odbijemo ono što vidimo i znamo. Kako smo završili tu gdje jesmo? I koji su izgledi radikalne emancipacijske akcije u svjetlu takvih teškoća.

Sva predavanja održavaju se u Kinu Europa.