Revolt frustriranih potrošača

Kaos britanskih ulica se smirio i sada počinje javna borba oko značenja pobune: budući da višednevni, brutalni neredi nisu formulirali niti jedan politički zahtjev niti poruku, polje za interpretativnu gimnastiku zainteresiranih strana neobično je široko pa omogućava i ekstremne figure, tek rubno u kontaktu sa zdravim razumom. Poput, recimo, onoga prijedloga da se evidentiranim izgrednicima oduzmu sva socijalna prava. Zamisao je, doduše, nastala neformalno i potekla “odozdo” – na stranicama britanske vlade peticiju je, ne sasvim pismeno, pokrenuo izvjesni Stephen Mains i vrlo brzo prikupio preko 100 tisuća potpisa, dovoljno da Parlament razmotri otvaranje službene rasprave – ali zbog toga ne kristalizira hegemoniju neoliberalnih modela čitanja stvarnosti na manje upečatljiv način nego da ju je predložila sama Vlada: socijalna prava, vidimo, sasvim su se spontano počela doživljavati kao privilegija, nagrada koju treba zaslužiti. U takvom raskoraku sa socijalno osviještenom politikom i formalnom logikom onda, naravno, ni činjenica da se protiv “huliganizma”, koji je bio evidentna reakcija na društvenu izopćenost, pokušava boriti daljnjom radikalizacijom socijalne ekskluzije ne djeluje kao paradoks. Naposljetku, priču je elegantno zaokružila vijest o tome da će svim britanskim ministricama i ministrima država refundirati neplanirane troškove avionskih karata i hotelskih smještaja, koje im je prouzročilo nezgodno datirano osvajanje ulica mlađahnih vandala, kako bi, nakon što su gradovi prestali gorjeti, mirno nastavili sa svojim godišnjim odmorima; baš kao i informacija da će Vlada kompenzirati štetu svim opljačkanim i razlupanim dućanima – uključujući i one koji nisu bili osigurani. Tako to, valjda, i treba biti: tamo gdje se osnovna socijalna prava razumijevaju kao privilegije, stvarne se privilegije bez ikakvog otpora pretapaju u neupitna prava.

 

A da prijedlog gospodina Mainsa nipošto nije bizarni javni eksces nekoga dokonog umirovljenika, namćorastoga gunđala protiv ove današnje mladeži, nego logičan efekt trodesetljetne neoliberalne invazije – čiji je pobjedonosni pohod prema globalnoj dominaciji, nakon krvavih južnoameričkih i indonezijskih preludija sedamdesetih, započeo upravo u Velikoj Britaniji, inauguracijom Margaret Thatcher na mjesto premijerke 1979. godine – potvrđuje kratki the best of službenih reakcija na nerede: od zastrašujuće sugestije torijevskog zastupnika sir Petera Tapsella da bi se izgrednike moglo opkoliti pa zatočiti na stadionu Wembley (po uzoru, valjda, na Pinochetovu taktiku obračuna s političkim protivnicima u Čileu), preko istupa premijera Davida Camerona u kojima je najavio ozbiljnija otpuštanja legislativnih kočnica s državnoga represivnog aparata, uključujući omogućavanje nadzora i kontrole komunikacijskih mreža, pa sve do njegova ridikuloznog apela poštenim stanovnicima Britanije da prijave susjede ukoliko primijete da su ovi zadnjih dana “neobjašnjivo nabavili plazma TV”. Prvi su, refleksni pokreti vladajućih, vidimo, očekivano usmjereni prema autoritarnijem remodeliranju egzekucije vlasti. 

 

Naličje toga napinjanja mišića moralizatorske su lamentacije. Kada američka teoretičarka Wendy Brown u eseju Neoliberalism and the End of Liberal Democracy, istražujući tehnike upravljanja subjektima u suvremenim “razvijenim” društvima, napominje da su današnji “neoliberalni subjekti kontrolirani kroz njihovu slobodu (…) zahvaljujući neoliberalnoj moralizaciji konzekvenci ove slobode”, onda Cameronova dosljedna individualizacija krivnje i pozivanje na osobne slobode i odgovornosti u svim javnim istupima, u kojima je izgrednike opisao kao “ljude koji su indiferentni spram dobra i zla” i “ljude izopačenoga moralnog kodeksa”, a kao glavne uzroke nereda pobrojao “neodgovornost”, “sebičnost” i neizbježno “postupanje kao da izbori nemaju posljedice” pokazuje da aktualni modeli političke i ekonomske dominacije ne mogu u ovom nasilnom ključanju nezadovoljstva prepoznati ništa što bi dovodilo u pitanje premise njihova razumijevanja i modeliranja društava. Naprotiv, u njemu mogu vidjeti tek individualnu patologiju, malformaciju koju sistemski treba tretirati isključivo dosljednim ustrajavanjem na dosadašnjem smjeru rezanja javnih troškova, deregulacije tržišta i diseminacije tržišne logike kroz cjelokupno društveno tkivo. 

 

Stoga Cameron, naglasivši (donekle) ispravno kako nemiri nisu bili rasni niti su predstavljali pobunu siromašnih, dodaje sasvim promašeno i kako oni nisu bili usmjereni protiv nemilosrdnih javnih rezova i mjera štednje (koje, kako piše David Harvey u svome komentaru događanja, “nemaju ništa s ekonomijom a imaju sve s perpetuacijom i konsolidacijom osobnoga bogatstva i moći”). Njegov je argument pritom da narod nije krenuo prema zgradi Parlamenta kako bi prosvjedovao, nego su se ljudi obrušili na dućane kako bi ih pljačkali. Samo, Cameron je tu, naravno, oportuno zastao na pola argumentativnog koraka: jer logično bi iduće pitanje bilo zašto su se, onda, obrušili baš na dućane, a odgovor na njega pokušao je ponuditi Zygmunt Bauman u promptnom komentaru i naknadnom intervjuu povodom nereda, koje je protumačio kao “revolt frustriranih potrošača”, pokuljao iz rascjepa nastalog između sveprisutnih, zavodljivih konzumerističkih fantazmi i sve izraženije društvene nejednakosti koja većini onemogućuje pristup sitnim luksuzima urušenoga srednjeg sloja. Upravo je rast nejednakosti osnovno obilježje neoliberalizacije, izraženo u (post?)recesijskim godinama više no inače; upravo su mjere kontinuirane privatizacijske rasprodaje javnih dobara, deregulacije i smanjenja javnih troškova proizvele gnjev koji je danima vladao ulicama britanskih gradova. Njegova neartikuliranost – izostanak jasnih zahtjeva, naizgled slijepa destruktivnost, krađe, besciljno nasilje – kao da sama priziva nadmoćno dismisivnu gestu vlasti kada se postavi pitanje političke dimenzije konflikta, ali to nipošto ne znači da ga se stoga može prepustiti iracionalističkim mistifikacijama s prizvukom patronizirajuće moralizacije. Naprotiv, neartikuliranost otpora sistemu vrlo je precizno artikulirala konfiguraciju samoga tog sistema: bilo da, poput Baumana, nešto umjerenije ustanovimo kako su pobunjenici pokazali težnju da participiraju u propagiranim konzumerističkim životnim stilovima, bilo da prihvatimo radikalniji i obuhvatniji Harveyev komentar kako su zapravo samo radili ono što ionako rade bankari, menadžeri i političari – samo malo “bučnije i uočljivije na ulicama” – neredi su nedvojbeno odraz sistema. Istodobno i jasan signal promašenosti Cameronove koncepcije “velikoga društva”, platforme na kojoj su torijevci dobili prošle izbore i na kojoj, u koaliciji s liberalima, sada grade najveći dio državne politike. Platforme koja, iako u prvome retoričkom driblingu naizgled prihvatljivija i bitno različita od tačerističkih maksima po kojima “ne postoji društvo, nego samo pojedinci i njihove obitelji”, zapravo nije ništa drugo nego nastavak razgradnje toga društva u skladu s najranijim temeljnim pretpostavkama neoliberalne ideologije. Jer kada Cameron tumači kako u “velikome društvu” vlada više neće “tretirati sve kao djecu” i poziva “tretirajmo odrasle kao odrasle i dajmo im više odgovornosti u njihovim životima!”, jasno je da slušamo nastavak neoliberalnih mantri o maksimizaciji individualne slobode i odgovornosti kao preduvjetima za ukupni društveni razvoj, a kada kao osnovnu strategiju nove politike propagira prijenos moći na lokalne zajednice, poticanje ljudi na individualni voluntarizam i decentralizaciju vlasti, to je samo odjek, primjerice, argumentacije Miltona Friedmana u Kapitalizmu i slobodi, osnovnoj orijentacijskoj točki neoliberalnih teoretizacija. Tamo upravo zagovor decentralizacije vlasti i “disperzije vladine moći” ima privilegirano mjesto: “Ako vlada mora provoditi vlast, onda bolje na razini općine nego države, bolje na razini države nego u Washingtonu. Ako mi se ne dopada što radi moja lokalna zajednica (…) mogu preseliti u drugu lokalnu zajednicu, te premda se na ovo može odlučiti manjina, sama mogućnost djeluje kao ograničenje. Ako mi se ne dopada što radi moja savezna država, mogu preseliti u drugu”. Bilo bi, svakako, zanimljivo doznati što britanski izgrednici, getoizirani u najgorim gradskim kvartovima slobodnotržišnim regulacijama urbanizacijskih kretanja, čvrsto privezani uz samo dno socijalnih ljestava po kojima se malo tko uspijeva uspeti, ali niz koje su se brojni stropoštali, misle o ovoj lepršavoj viziji kapitalističke fleksibilnosti i mobilnosti…

 

Sve ove naknadne interpretacije sistemske logike u pozadini britanskih uličnih pobuna ne mogu, međutim, zaobići činjenicu da se “delinkventi” o tome, kao ni o bilo kom drugom političkom pitanju nisu imali potrebu izjašnjavati. Razlog je, bez sumnje, velikim dijelom u onome što je Guardianov komentator Gary Younge prepoznao kao neuspjeh intelektualne ljevice da “iznova osmisli i iznova ojača samu sebe suočivši se s dubokom ekonomskom krizom”, ali taj zaključak ne mora rezonirati defetizmom. Naprotiv, on je upozorenje i poticaj: nakon niza nedavnih žestokih studentskih protesta i blokada fakulteta, nakon svibanjskoga sindikalnog štrajka i prosvjednoga marša koji je okupio pola milijuna ljudi, nezadovoljstvo u Britaniji i dalje ključa, baš kao što potmulo tutnji Grčkom, Španjolskom, Portugalom… i baš kao što će se, bez sumnje, u većoj mjeri nego do sada, preliti u Hrvatsku, krene li naredna Vlada – kao što, po svemu sudeći, hoće – u ono što se žargonom tzv. ekonomskih stručnjaka u ideološki dominantnome medijskom diskursu naziva “neizbježnim bolnim rezovima”. Britanska pobuna stoga, bez obzira na sve neizbježne kontekstualne razlike i specifičnosti, i nama nosi važnu pouku: artikulacija nove lijeve politike sve je urgentnija zadaća, jer otpor nametnutoj, radikalnoj eksploataciji raste a oni spram kojih je usmjeren, kako iznova i iznova možemo vidjeti, radije negoli tuđim pravima i dalje će se baviti vlastitim privilegijama.