Tema Piše: Matija Mrakovčić
Sredinom veljače održan je međunarodni znanstveni simpozij “Novi (i)migranti u EU: prema izazovima integracije” u organizaciji Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu. U radu simpozija sudjelovalo je petnaest domaćih i stranih izlagača te stručnjaka koji se bave temama migracija, integracije, izbjeglištva i državljanstva. Znanstvenici su raspravljali o teorijskim polazištima i definicijama te ograničenjima koncepta integracije, istaknute su sličnosti i razlike u iskustvima različitih zemalja Europske unije u migrantskim integracijskim politikama i praksama. Istaknuto je pitanje integracije (i)migranata u europska društva kao jedno od ključnih društvenih pitanja današnjice, posebno kada je riječ o razumijevanju odnosa između pripadnika društva primitka i pripadnika useljenih skupina.
Na simpoziju je predstavljen i ekspertni izvještaj “Integracija migranata u Europskoj uniji s osvrtom na Hrvatsku: strateška polazišta Instituta za migracije i narodnosti”, koji je sada dostupan na istaknutoj poveznici. Dokument je prilog stručnoj i javnoj raspravi o temi integracije migranata u Europskoj uniji i Hrvatskoj.
Razvoju integracijskih politika u Hrvatskoj najviše je pridonijelo usklađivanje hrvatskoga zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije tijekom procesa pristupanja EU-u. Vlada je donijela Migracijsku politiku za razdoblje 2013-2015. u kojoj Integracijska politika predstavlja jedno od poglavlja, te Akcijski plan za uklanjanje prepreka u ostvarivanju pojedinih prava u području integracije stranaca. U travnju 2013. osnovano je i Stalno povjerenstvo za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo. U tim je dokumentima naglasak na integraciji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom kao najranjivijih skupina stranaca, dok se uglavnom ne predviđaju mjere za ostale kategorije stranaca koje također trebaju pomoć u integraciji.
Prema rezultatima istraživanja indeksa razvijenosti politika integracije migranata (MIPEX, 2015), iako je zakonska regulativa u Hrvatskoj usklađena s pravnom stečevinom EU-a, njezina provedba ponekad je narušena diskrecijskim postupcima ovlaštenih službenika.
Imigrantima se zbog toga otežava ostvarivanje nekih prava kao što su pravo na stalni boravak, pravo na stjecanje hrvatskoga državljanstva, pravo na spajanje obitelji i slično. Neke su od slabosti integracijskih politika u Hrvatskoj i izostanak ciljane državne potpore za imigrante s ciljem lakšeg pronalaženja zaposlenja, vrlo malo integracijskih mjera za migrantske učenike u hrvatskim školama i isključenost imigranata iz političkog života, tj. uskraćivanje glasačkog prava čak i onima s pravom na stalni boravak. Neučinkovitost integracijskih politika djelomično je rezultat i slabe međusektorske suradnje nadležnih institucija s lokalnim zajednicama i organizacijama civilnoga društva, akademskom zajednicom i općenito stručnjacima koji se bave integracijom. Iako Stalno povjerenstvo može imenovati ad hoc radne skupine za rješavanje pojedinih problema vezanih uz integraciju i u njih osim stručnjaka iz resornih tijela uključiti i predstavnike lokalne i regionalne samouprave te organizacije civilnoga društva, ono tu mogućnost do sada nije iskoristilo.
Rasprave koje se tiču useljavanja migranata u hrvatsko društvo najčešće se dotiču triju područja – gospodarskog stanja, demografske slike i nacionalnog identiteta. Hrvatsko je društvo gospodarski među najslabijima u Europi, nacionalno je vrlo homogeno i ima ostarjelo stanovništvo. U kreiranju nove migracijske i integracijske politike u Hrvatskoj, ističe se u istraživanju, navedene tri činjenice trebalo bi uzeti u obzir. S obzirom na gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, sve radno sposobne migrante trebalo bi uključiti u tržište rada i iskoristiti mogućnosti koje proizlaze iz njihova ljudskoga, kulturnoga i socijalnoga kapitala. Premda imigracija neće ukloniti negativne demografske trendove, mogla bi ih barem ublažiti. Također, svojim kulturnim, jezičnim i socioekonomskim obilježjima i potencijalom imigranti mogu pridonijeti obogaćivanju hrvatskoga društva u sociokulturnom smislu te ga učiniti u većoj mjeri multikulturnim.
Publikacija donosi i konkretne preporuke za razvoj integracijskih politika i mjera u Republici Hrvatskoj, među kojima izdvajamo neke: uvrstiti u Nacionalni okvirni kurikulum više interkulturnih sadržaja te staviti veći naglasak na jačanje građanskih kompetencija, unaprijediti nacionalni plan i mjere suzbijanja diskriminacije, ksenofobije i rasizma te promicati toleranciju, solidarnost i humanost kroz javne politike i medije, poticati i razvijati unutarresornu i međuresornu suradnju nadležnih institucija s lokalnim zajednicama i organizacijama civilnoga društva, akademskom zajednicom i predstavnicima migranata u svrhu unapređenja integracije imigranata.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
