Postkolonijalni individualizam

Debata o integracijskim politikama Europske unije zapravo je debata o društvenim vrijednostima te posljedicama kapitalizma koji je izgradio društvo visoko individualiziranih pojedinaca.

piše:
Tea Vidović
la_haine_630

Mathieu Kassovitz, La Haine, 1995.

Temat Gastarbajteri i migranti, Tea Vidović

Piše: Tea Vidović

U lipnju 2016. godine Europska komisija donijela je Akcijski plan za integraciju državljana trećih zemalja, koji donosi niz mjera predviđenih na razini Europske unije za razdoblje od 2016. do 2017. godine. Mjere se odnose na aspekte i područja koja su uglavnom usmjerena na, posebice, državljane trećih zemalja i njihovo integriranje u društvo: mjere prije odlaska ili prije dolaska, obrazovanje, tržište rada i strukovno osposobljavanje, pristup osnovnim uslugama, aktivno sudjelovanje i socijalna uključenost, alati za usklađivanje, financiranje i praćenje. U samom početku spomenutog dokumenta Komisija definira raznoliku europsku populaciju: “Europska su društva sve raznolikija, te će postajati još raznolikija. Danas u EU boravi 20 milijuna državljana trećih zemalja i oni predstavljaju 4% njegova ukupnog stanovništva. Mobilnost ljudi u različitoj mjeri i zbog različitih razloga bit će obilježje svojstveno Europi i svijetu u 21. stoljeću, što znači da EU mora pojačati nastojanja u pogledu upravljanja migracijskim tokovima te u pogledu svoje integracijske politike za državljane trećih zemalja”.

Najavljena potreba za upravljanjem migracijskim tokovima dobila je dodatni kontekst 14. rujna Govorom o stanju Europske unije Claudea Junckera, predsjednika Europske komisije. Juncker se u svom govoru posebice osvrnuo na izazove s kojima se EU nosila krajem 2015. godine te predložio niz veoma restriktivnih rješenja: obrana granica novom Europskom graničnom i obalnom stražom, formiranje Europskih solidarnih trupa koje će biti odgovor na krizne situacije poput potresa ili izbjegličke krize, jačanje europske obrambene industrije inovacijama i turbo istraživanjima kroz Europski obrambeni fond, kreiranje ambicioznog Plana ulaganja za Afriku kako bi se pomoglo onima koji bi mogli krenuti na opasna putovanja u potrazi za boljim životom. 

Godina je 2016, a Europska unija još uvijek nema jaku i kvalitetnu integracijsku politiku. Pitam se kako li je može imati kada je sama definira kao dvosmjeran proces, a u Akcijskom planu je uglavnom usmjerava na državljane trećih zemalja. Godina je 2016, a Europska komisija zaključuje: “Budemo li danas ulagali sredstva i energiju u integracijske politike, europsko ćemo društvo dugoročno učiniti naprednijim, povezanijim i uključivijim”. Što je pošlo u pogrešnom smjeru te zašto EU, koja ima dugogodišnje iskustvo suživota s migrantima te stoljetno iskustvo uplitanja i interveniranja u svakodnevice mnogih zemalja diljem svijeta, ne zna stvoriti društvo mira, ravnopravnosti, solidarnosti i poštovanja?

Učinci i posljedice kolonijalizma

Giddens objašnjava da su zemlje Prvog svijeta “industrijalizirane zemlje Europe, Sjedinjenih Država, Australije i Azije (Australija, Novi Zeland, Tasmanija i Melanezija) i Japan. Gotovo sva društva Prvog svijeta imaju višestranački, parlamentarni sustav vlasti”. Prema tome, ostale su sve zemlje Drugog i Trećeg svijeta, to jest komunističke i post-komunističke zemlje te zemlje s nižim industrijskim razvojem. Polazište ove kategorizacije je premisa da su industrijaliziranost, razvoj i parlamentarni sustav vlasti ono čemu treba težiti i što treba zagovarati. Zemlje Trećeg svijeta su tradicionalne, s nižim stupnjem industrijskog razvoja, zemlje kojima je Zapad (Prvi svijet) nametnuo mnoštvo toga i poremetio društvene procese i odnose. Spomenuti poremećaj je de facto posljedica kolonijalizma, “procesa u kojem su zemlje Zapada uspostavile vlast u drugim dijelovima svijeta vrlo udaljenim od vlastitog područja”. Proces kolonizacije trajao je od 17. do ranog 20. stoljeća, a u novim oblicima prisutan je i dan danas. 

Sama postavka politika integracije kao niza mjera koje je potrebno uspostaviti ne bi li se novodoseljeno stanovništvo uklopilo u ustaljene norme društva primitka, potvrđuje činjenicu početne pozicije koju zauzima onaj koji te politike stvara. To je ono što Edward Said naziva orijentalizmom – prezentacijom Drugoga temeljenom na usporedbi sa samim sobom i nazivanjem sebe Prvim. Odnosno, promišljanje toga što bi Drugi trebao, mogao, htio, želio jer on ne može samostalno odlučivati zbog vlastite neciviliziranosti, nepismenosti, neukosti i nesposobnosti. Osim suda koji se time stvara o Drugome, Prvi također zauzima poziciju nerazumijevanja činjenice da je kultura dinamičan, otvoren  i nikad dovršen proces koji definiraju svi koji obitavaju u prostoru u kojem se taj proces odvija. U kontekstu Europske unije to su i Prvi i Drugi, odnosno starosjedioci, ali i novi članovi društva. 

U vrijeme koloniziranja svijeta europske su sile, poput Engleske, Francuske, Španjolske, Italije, Belgije, Nizozemske i Njemačke, utjecale na razna društva diljem svijeta. Ta društva imala su tada svoje ustaljene norme, prakse i vrijednosti jednako kao što ih zemlje Europske unije imaju danas, te su kolonizatori Europljani utjecali na njih tako što su ih izmijenili. Ne samo da su utjecali na kulturne obrasce, već su definirali državne granice, nametali jezik i religiju, iskorištavali prirodne resurse i kreirali etničke sukobe. Državne granice na afričkom kontinentu nisu usklađene s prirodnim razgraničenjima poput rijeka, planina ili jezera, već su to ravne crte koje definiraju kolonizatori i stvaraju onako kako kolonizatorima odgovara. To je na mapi svijeta jasno vidljivo na primjeru države Gambije koja je stvorena oko područja rijeke Gambije, usred države Senegal – jer su se Englezi i Francuzi tako dogovorili. Ili primjer krađe nacije na otoku arhipelaga Diego Garcia Chagos, gdje su Englezi preko noći iselili domorodačko stanovništvo i odveli ga u izbjeglištvo na otok Mauricijus jer su odlučili kako će otok Diego Garcia postati američka vojna baza. 

Kraj kolonijalizma doveo je do postavljanja novih pitanja za one koji su kolonizirani: tko ostaje, tko je bio dio borbe, a tko je izdajnik? Izdajnici moraju bježati, a najčešće su bježali za kolonizatorima koji ih više nisu htjeli. A ne žele ih ni danas, te s onima protiv kojih su se borili sklapaju sporazume o prihvatu deportiranih izdajnika – poput zahtjeva EU prema Afganistanu.

Useljavanje i interno raseljavanje unutar Europe odvijalo se u nekoliko faza: raseljavanje izbjeglica tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, doseljavanje migranata iz kolonija diljem svijeta, doseljavanje migrantskih radnika (gastarbajtera), doseljavanje izbjeglica tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji te dolazak izbjeglica 21. stoljeća. Svi ti migranti, izbjeglice, doseljenici, migrantski radnici kreirali su i stvorili europska društva onakvima kakva su danas. Gastarbajteri iz Jugoslavije i Turske izgradili su domove Nijemcima, Alžirci i Marokanci polučili su golem utjecaj na francusku glazbu i umjetnost, Indijci su stvorili golem raspon okusa i mirisa u Engleskoj. Švicarski novelist Max Frisch tvorac je poznate uzrečice “Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi”, koja vrlo surealno opisuje banalnost čitavog odnosa koji Prvi stvaraju spram Drugih, te koji Europska unija godinama tako temeljito njeguje. Iza svakog migranta, doseljenika, izbjeglice stoji čovjek s rukama i nogama koje su sposobne i željne života, koje su bile toliko hrabre da ostave iza sebe sve i odu na opasan put s ciljem spašavanja vlastita života. Europska komisija na ta stanja odgovara zaštitom granica i slanjem straže. Od čega se Europska komisija brani? Od migracija, od ljudi koji u rukama nose uspomene i članove obitelji? Europa se plaši sama sebe i djela vlastite prošlosti te se svojim djelovanjem zakopava u dublje poteškoće i povijesne sramote s kojima će se morati nositi buduće generacije.

Počeci integracijske politike Europske unije

Je li Europska unija kreiranje integracijskih politika započela još u vrijeme kolonijalizma kada je na tuđem teritoriju odlučivala kako bi se Drugi trebao ponašati? Primjerice, otvaranjem zapadnjačkih škola u kojima su djeca morala nositi uniforme umjesto tradicionalne odjeće koja je bila uobičajena, ili nametanjem kršćanstva kao ispravne religije koju treba odabrati povrh niza vjerskih običaja koji su se godinama njegovali. Jesu li to već bili počeci asimilacije ili multikulturalizma kao modela kreiranja suživota kroz dvosmjeran proces razumijevanja različitih društvenih skupina?

Integracijske politike i prakse unutar zemalja članica Europske unije nisu jednolične niti se u različitim zemljama članicama provode na jednake načine. Strateškim dokumentima Europske komisije kreirane su smjernice i temeljna polazišta u kojima zemlje članice trebaju pronalaziti uporišta za postavljanje vlastitih nacionalnih politika. Svaka zemlja postavljala je okvire s pravima koja je potrebno omogućiti Drugima i obavezama koje Drugi mora poštivati. Kroz vrijeme i iskustva koja su tu stvarana, integracijske politike su se mijenjale, prilagođavale te iznova promišljale. 

Debata o modelima integracije između teoretičara i praktičara vodila se oko primjera asimilacije, multikulturalizma, interkulturalizma, hibridnosti itd. U tim raspravama nije stvoren najbolji model, već su istaknute težnje prema (ne)ispravnim reakcijama i rješenjima u situacijama nerazumijevanja. Svaki model ima svoje prednosti i nedostatke te ih kao takve treba promatrati i iz njih izvlačiti pouke i modele koji će tvoriti svojevrsne smjernice za suživot. Rasprave o ispravnim modelima vode se i dan danas u akademskim krugovima i vjerojatno neće tako skoro završiti, niti ih je moguće završiti upravo zbog razloga koji je već ranije spomenut – karakteristika je kulture da nikad ne može biti dovršena, već je u vječnom stanju promjenjivosti i prilagodbe s obzirom na pojedince koji u njoj obitavaju.

Asimilacija je kao model integracije de facto jednosmjeran proces u kojem Drugi treba potpuno preuzeti običaje i norme društva u koje je doselio, te odbaciti one unutar kojih je oblikovan kao pojedinac. Asimiliacija ne priznaje kulturne različitosti već dominaciju jednu kulture. Vrijeme je pokazalo kako taj pristup migrante stavlja u vrlo nepovoljan položaj jer se od njih traži da odbace dio svog identiteta što je vrlo težak, kompleksan i nemoguć proces. Pitanje je da li je asimilaciju uopće u potpunosti moguće provesti, tj. kako nekome nametnuti da odbaci ono što mu je prirodno? Norveška primjerice taj problem nastoji riješiti kroz obrazovni sustav gdje je tijekom nastave djeci zabranjeno govoriti materinji jezik. Takva praksa nije službena, no istraživanja su pokazala kako se djeca u mnogim školama ušutkavaju kada koriste materinji jezik. Obrazovni sustav ovom praksom može znatno utjecati na razvoj djece koja su u ranim fazama odrastanja migrirala u novo društvo – ne samo da ovakva praksa može potisnuti uporabu materinjeg jezika nego i stvoriti osjećaj srama prema vlastitom identitetu i kulturnim korijenima. To još dodatno pojačava probleme s kojima se migranti nose unutar svoja četiri zida, odnosno kreira unutarobiteljske sukobe.

Niskom tako generiranih problema se, naprimjer, bavi njemački redatelj turskog podrijetla, Fatih Akin, koji u većini svojih filmova poentira iskustva turskih doseljenika u Njemačkoj – od sukoba unutar obitelji između prve i druge generacije migranata do pokušaja ekonomske emancipacije u novom društvu. Hanif Kureishi, engleski redatelj i pisac indijskog podrijetla koji u svojim djelima opisuje i prikazuje iskustva s kojima se nose druge i treće generacije migranata u Engleskoj – primjerice u romanu Buda iz predgrađa (roman koji prati odrastanje mladog Indijca u Engleskoj te sva njegova stanja nepripadanja) ili filmu My Beautiful Laundrette (film o odnosu homoseksualnog para tijekom 1980-ih u Londonu, Omara, migranta, druge generacije i Johnnyja, Engleza koji je ranije bio pripadnik fašističkih skupina). Film Le Grand Voyage Ismaëla Ferroukhija pak portretira iskustvo druge generacije marokanskih migranata u Francuskoj kroz sukob i put do razumijevanja između oca i sina koji putuju iz Francuske prema Meki. Upravo su mnogi migranti ili njihova djeca obogatili književnu i filmsku sferu prikazujući vlastita iskustva, boli i težnje kako bi kroz njih prenijeli iskustva i na taj način olakšali iste procese novim generacijama, ili pak potakli donositelje politika na dublje razumijevanje. 

Multikulturalizam je kao model integracije otišao korak dalje te omogućio Drugom da u društvu primitka živi i prakticira norme i običaje koji su dio njegova kulturnog identiteta, no ponovno ih ograničavajući na zasebne kvartove u kojima se ne isprepliću s ostatkom, ili većinom, domicilnog društva. Takva praksa je pak dovela do stvaranja migrantskih geta – takozvanih paralelnih svjetova izoliranih zajednica koje nemaju doticaja s društvom u koja su uselila. Primjeri takvih modela vidljivi su u zemljama poput Francuske i Belgije, gdje je često dolazilo do eskalacija nasilja upravo zbog nepovoljne strane takvog pristupa i getoizacije koje je ne samo izolirala već i sustavno kreirala građane drugog reda koji nisu imali jednak pristup mogućnostima unutar istog društva. Perspektivu druge generacije migranata u Francuskoj koja se nosila s tim problemima portretirao je film La Haine Mathieua Kassovitza iz 1995, osvrćući se na program stambenog zbrinjavanja u predgrađu Pariza. 

S nizom problema u svakodnevici, političari, teoretičari i praktičari krenuli su u razmatranje alternativa i promišljanje modela koji idu korak dalje. Tako je stvoren interkulturalizam, koji se kao model integracije temelji na stalnom dijalogu i kritičkom propitivanju. Po njemu su migrant i domicilno stanovništvo u stalnom dijalogu radi ostvarenja cilja interkulturalne razmjene koja bi trebala postići razumijevanje i upoznavanje te prevenirati situacije netrpeljivosti, straha i odbojnosti koje mogu postojati između dviju kultura. No, kao izazov u praksi javlja se pitanje tko prati konstantno odvijanje dijaloga te kako zapravo osigurati njegovo kontinuirano trajanje. To je razlog zašto debata o najboljem modelu nije završena i zašto se akademici njome još i dan-danas bave, dok se unutar svakodnevice eksperimentira s različitim pristupima koji u različitim fazama dobivaju različite oblike ranije opisanih modela.

U nekim praksama postavljenima pred Druge vide se obrisi asimilacije – poput slučaja zabrane nošenja burkinija na plažama u Francuskoj, u nekima je vidljiv multikulturalizam – poput ideja o otvaranju specijaliziranih bolnica samo za izbjeglice i migrante ili definiranje specijaliziranih škola koje će primati samo izbjeglice uz pojašnjenje da će ondje raditi specijalizirano osoblje koje će se znati nositi s multikulturalnim okruženjem (neke od ideja i prijedloga Radne skupine za integraciju u Hrvatskoj), a u nekima interkulturalizam – primjeri kada se Drugi i domicilno stanovništvo okupe oko nečega neutralnog poput sporta, glazbe ili hrane te zajedno razvijaju neku novu kulturu koja ih ujedinjuje (u hrvatskom kontekstu to su primjeri zadruge Okus doma ili nogometnog kluba Zagreb 041). 

Društvena raznolikost u kapitalizmu

Ono čemu se na koncu važno vratiti jest prva rečenica Akcijskog plana za integraciju Europske unije koja definira europska društva raznolikima te najavljuje da će u budućnosti postati još raznolikija. To je činjenica od koje nijedna politika ne smije bježati te s kojom se treba suočiti unutar vlastitih vrijednosnih okvira. Zemlje članice Europske unije potpisnice su Konvencija koje uređuju zakonodavne sustave unutar kojih su postavljena prava koje su zemlje dužne osigurati Drugima. Osim prava, definirane su i obaveze Drugih kojih se moraju pridržavati kako im ta ista prava ne bi bila uskraćena. U tom grmu leži zec koji je u nekim zemljama postavljen asimilacijski ili jednostrano – poput zahtjeva koje su postavljale Višegradske zemlje u raspravama o prihvatu izbjeglica iz Italije i Grčke: žele samo obitelji s djecom i da su po mogućnosti katolici. 

Debata o integracijskim politikama Europske unije zapravo je debata o društvenim vrijednostima Europske unije te o posljedicama kapitalizma koji je izgradio društvo s visoko individualiziranim pojedincima čija je osnovna težnja razvoj uz ostvarenje vlastitih mogućnosti. 

Prikaz posljedice projekta individualizma u jednoj zemlji EU, Švedskoj, oslikao je dokumentarist Erik Gandini u filmu The Swedish Theory of Love, prikazujući otuđene živote ljudi u uređenoj švedskoj državi gdje je individualizam ušao u najintimnije sfere ljudskih života: od začeća (uz pomoć službe koja dostavlja spermu na kućni prag) do smrti (gdje se više ne umire uz obitelj i prijatelje, nego u samotinji vlastitih stanova, gdje to otkriju susjedi ili državni službenici). Individualizam ne samo da je utjecao na pojedince, nego je formirao politički smjer same Europske unije koja se pogubila u svojim univerzalnim vrijednostima – mira, demokracije, poštovanja, jednakosti i ravnopravnosti – te ih počela primjenjivati jedino kada je sama Unija u pitanju, a prestala štititi one kojima je pomoć potrebna. 

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo i načmemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano