Kao crtice iz Harmsova doba

Na tribini, koja je više zamišljena kao neformalni razgovor nego kao čvrsto strukturirana tribina, govorili su Nadežda Čačinovič, predsjednica hrvatskoga P.E.N.-a, pisac Tomica Bajsić i akademik Tonko Maroević. Govornici su se osvrnuli na temu pisaca i novinara koju se nalaze u zatvorima ili kućnim pritvorima zbog svojih aktivnosti, no govorili su i o širem radu P.E.N. centra Hrvatska i međunarodnog P.E.N.-a, unutar kojega djeluje i Odbor Pisci u zatvoru (Writers in Prison Committee). Hrvatski je P.E.N. centar nevladina organizacija osnovana 1927. godine, članica udruge P.E.N. International, udruge pjesnika, romanopisaca, esejista, dramskih pisaca, scenarista, povjesničara, kritičara, prevoditelja, izdavača i novinara. Temeljna im je zadaća “promicanje dobra u svijetu intelektualnom solidarnošću i snagom književne riječi”.

Nadežda Čačinovič u svom je izlaganju istaknula kako je P.E.N. oduvijek bio aktivistička organizacija, u smislu da su poznati pisci, esejisti i pjesnici nastojali iskoristiti težinu svoga imena da djeluju u međunarodnoj zajednici. Kasnije se P.E.N. razvio u organizaciju koja konkretnim istraživanjima, od slučaja do slučaja, pokušava djelovati ondje gdje se djelovati može. Ponekad se radi o blogerima, novinarima ili piscima koji nisu učinili velike prijestupe, već su barem donekle pokušali proširiti prostore slobode u svojim zemljama. Također je istaknula da bismo trebali napokon početi malo obraćati pažnju na ono što se događa u međunarodnoj zajednici, da nismo više toliko okupirani sami sobom, tj. onim što se događa u Hrvatskoj. Pomoći se može raznim akcijama međunarodne solidarnosti, tihom diplomacijom, pisanjem zatvorenicima, no i njihovim vladama i raznim zajedničkim akcijama.

Govoreći o susretu u Oslu na kojem je bilo mnogo pisaca koji su bili i zatvarani, Tomica Bajsić je naglasio kako je tim ljudima izrazito pomogla i važna bila podrška koju su dobivali od ljudi izvana. Zatvor dokida stvarnost, zamišljanje vanjskoga svijeta, stoga je izrazito važno da vas nešto podsjeti da postoji život i van zidova zatvora. Uz razne primjere kažnjavanih blogera, pisaca, pjesnika i novinara, kojih uistinu ima puno, spomenuo je i slučaj Ayotzinape u Meksiku – 43 studenta koji su prije više od godinu dana nestali, sumnja se pri brutalnom ubojstvu koje je orkestrirala lokalna policija. Tijela četrdeset trojice još uvijek nisu pronađena.

Primijetio je da su neki slučajevi pritvorenih i zatvorenih tako apsurdni da zvuče kao crtice iz Harmsova doba, primjerice, knjižničarka uhićena jer je dopustila pristup zabranjenim ukrajinskim knjigama. Jednako zabrinjavajuće apsurdan je i primjer dvoje iranskih pjesnika, Fateme Ekhtesari i Medhija Moosavija koji su osuđeni na zatvorske kazne zbog sudjelovanja na literarnoj radionici. Dodatno su osuđeni na 99 udaraca bičem.

Rasprava koja se razvila ukazala je ne samo na zanimljivost ove teme, već i da nasušno nedostaje ovakvih događanja. Raspravljalo se i o slučaju Charlie Hebdo, je li podržavanje redakcije toga časopisa poslije napada obrana slobode govora, je li redakcija ipak pretjerala vrijeđajući sentimente određene vjerske skupine. Na pitanje iz publike koje se referiralo na taj slučaj, Nadežda Čačinovič odgovorila je kako treba razlikovati kolektivnu i osobnu odnosno privatnu odgovornost, te naglasila dugu tradiciju satire u Francuskoj, koja je tek izvađena iz konteksta poprimila uvredljiv karakter za određenu skupinu.

Interesantan je i spomenuti primjer njemačkog P.E.N. centra koji je nedavno prosvjedovao i pisao rezolucije protiv Amazona, budući da taj monopolist uzrokuje probleme drugim izdavačima u SAD-u i Njemačkoj, te plasira samo one autore i nakladničke kuće s kojima se slaže i koje preferira. “Prosvjed” je rezultirao tek mlakom rezolucijom, no ostaje nadati se da će se pisci jednom solidarizirati i prosvjedovati protiv Amazona zbog njegova tretmana radnika, kako plavih, tako i bijelih ovratnika. Možda će se tada adresirati i pitanje koje je suptilno postavio netko na tribini – gdje je gore: ondje gdje pisci umiru u zatvorima ili tamo gdje umiru od gladi?