Kritika Razgovarala: Una Bauer
KP: Recite mi nešto o vašem radnom procesu – o tome kako odabirete umjetnike koje ćete predstaviti, kako dolazite do koncepta za projekt, kako izgledaju strateška planiranja, kako je organizirana podjela poslova, ukratko, što praktično znači kolaborativni kustoski rad?
WHW: Grupna dinamika u našem radu od samog početka podrazumijeva zajedničko konceptualiziranje i zajedničku realizaciju programa. To se mijenjalo i modificiralo vezano uz opseg poslova, uz našu poziciju, ponekad i specifični projekt, no ono što postoji kao kontinuitet jest da o svim projektima, bez obzira na to da li je inicijativa potekla od jednog ili drugog člana, puno diskutiramo. Vrlo često se finalna verzija programa ili projekta desi tako da netko predloži određenu temu ili pristup i onda se to, kroz radni proces, sa različitih strana modificira i nadovezuje. Prva izložba se desila indirektno, na poticaj Dejana Kršića koji je tada bio direktor Arkzina i jedan od izdavača ponovnog izdanja Komunističkog manifesta. Bez obzira na tu početnu poziciju individualnog prijedloga, stvari radimo kolektivno. U početku je ta kolektivnost podrazumijevala osjećaj zajedništva koji se prelijevao od najbanalnijih stvari do konceptualne razine, čak i pišemo kolektivno u našoj dinamici.
KP: Kako pišete kolektivno?
WHW: U početku je to doslovno bilo tako da dvoje ljudi zajedno sjedi pred kompjuterom i piše rečenicu po rečenicu, danas kada nemamo toliko vremena, netko napiše prvu ruku, pa se drugi nadovezuju. Prije nego sjedneš pisati postoji platforma diskusije. Ono kako danas doživljavamo taj proces pisanja je, zapravo, da pokušavaš nadopuniti nešto što se kroz diskusiju iniciralo.
Postoji i ovaj praktični dio, i tu se radi o fleksibilnosti, do koje mjere se jedna platforma od četvero, odnosno petero ljudi (peti je Dejan Kršić) može institucionalizirati, staviti u neke okvire. Do sada smo pokušavali primjenjivati određene modele, a kada bismo shvatili da su se oni iscrpili i da više nisu efikasni, pokušali smo vidjeti postoje li neki drugi. Niti jedan od tih modela nije uzet kao nešto unaprijed zadano. To je i specifičnost našeg rada, bez obzira koliko svaka kolaboracija bila progresivna, uvijek dođe u neku vrstu slijepe ulice, pa se nikada nismo uhvatili za određeni model kao bogom dan.
KP: WHW je jedna od ključnih organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni i ova činjenica zasigurno određuje uvjete pod kojima radite. Što možete reći o njima?
WHW: Kao i većina inicijativa na sceni, imamo problem da je jedino što je stabilno naša nestabilnost. U svemu ovome o čemu pričamo, o konceptualizaciji projekata, o metodama rada, nama se pitanja: što, kako i za koga isprepliću. Činjenica je da dolazi do nekih pomaka. Sigurno je da sada dobivamo puno veću podršku od Ministarstva kulture i Grada, pogotovo puno veću podršku nego što smo dobivali 2002., ali još se uvijek nalazimo u situaciji u kojoj nemamo nikakvu stabilnost, onemogućeno nam je bilo kakvo planiranje. Djelujemo u prekarnim uvjetima koji nas tjeraju da proizvodimo više nego što bi nam bilo drago zato da bismo zatvorili godišnju financijsku konstrukciju. Paralelni slalom ne prestaje ni u jednom trenutku, mi godišnje držimo nekoliko desetaka predavanja po svijetu na najrazličitijim fakultetima, u sklopu konferencija, izložbi, i to nam je ozbiljan izvor prihoda. Puno radimo takvih stvari, gledamo da osiguramo međunarodne projekte kako bismo mogli izbalansirati situaciju s lokalnim radom.
Čini nam se da je pitanje valorizacije i dalje sumnjivo i diskutabilno: ne samo u smislu količine, nego i u smislu dosljednosti i kvalitete i toga što se pokušava napraviti kao intervencija na sceni, kao otvaranje novih pogleda. Činjenica je da su sredstva koja dobivamo, pogotovo za program u Galeriji Nova praktički minimalna, moramo raditi prelijevajući iz šupljeg u prazno, a s druge strane sa našom međunarodnom reputacijom, sa vidljivošću koju imamo, postoji neko obrnuto proporcionalno očekivanje. Očekuje se da se kod nas vide super stvari, a činjenica je da mi doslovno već šest mjeseci nemamo novaca da pogletamo i pofarbamo zid u galeriji. To se nema gdje tematizirati niti se što s time može napraviti, a to je dio naše realnosti cijelo vrijeme.
Potrebne su strukturalne promjene. Inzistiranjem izvaninstitucionalne scene dogodilo se puno pomaka i ne želimo to umanjivati, ali kada nas pitaš za strateško planiranje – kako strateški planirati kada imamo ugovor za galeriju samo na godinu dana, svake se godine on ponovno obnavlja uz razgovore i pregovore? Kako da planiramo ako novac dobivamo samo za godinu dana, strukturalno si onemogućen da razvijaš trajnije vizije, planove, mijenjaš metode, stalno si u rascjepu koji je definiran praktičnim okolnostima? Činjenica je da svi mi sada radimo već deset godina, dolazi do momenta iscrpljivanja, do generacijske promjene. U različitom razdoblju imaš različita očekivanja – zašto raditi dalje ako sljedeću godinu nećeš imati plaću? Taj moment iscrpljivanja ljudi je izrazito opasan i problematičan i ozbiljno će utjecati na to kako će se scena razvijati. Nije jednostavno. Kada idemo negdje, i ta međunarodna recepcija je iritantan moment valorizacije, ali činjenica je da ljudi ne mogu vjerovati da nešto kao što je kuriranje Istanbulskog bijenala, odnosno takva vrsta priznanja, nama gotovo da nije promijenila lokalnu situaciju u mjerljivim parametrima. Kada kažemo da moramo i dalje odraditi dvadeset predavanja i tri izložbe u Danskoj jer nas oni dobro plate, ljudima je to nespojivo. Dešavaju se neki mali pomaci za koje se nadamo da će uroditi time da se neke stvari dugoročno promijene.
KP: Koji su vam izvori financiranja?
WHW: Naša sredstva za lokalni dio priče, galeriju i aktivnosti povezane s njom, dolaze od Ministarstva i Grada. Uvijek imamo više sredstava i bolju recepciju za programe kao što su predavanja i publikacije, a najteže nam je financirati sami izložbeni dio priče. Ono što nas kao organizaciju spašava, jest da smo drugi puta za redom dobili trogodišnju institucionalnu potporu od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Da se ta potpora nije desila bili bismo bazično ugroženi. To nam omogućava zaposlenje dijela tima, ureda, osigurava nam neku pomoć koja je nužna kada aktivnosti toliko narastu da se stvarno radi jako puno stvari paralelno.
Za svaki projekt radimo i međunarodni fundraising. Neki od financijera koji su nas kontinuirano podržavali je Europska kulturna fondacija (ECF), od prvog projekta, ERSTE fondacija je također podržala nekoliko projekata koje smo radili. Zadnjih nekoliko godina imamo dvogodišnju potporu od Europske komisije u programu Culture 2007 – 2013. Situacija da se radi projektno je iscrpljujuća i, u krajnjem slučaju, nije u skladu sa svim programima. Nemamo iskustava lokalno sa korporativnim sponzorima osim na nekim mikrorazinama kada se nađe materijalna podrška – imali smo dobra iskustva u smislu posudbe opreme, donacije nekog materijala i takve situacije, ali u novčanom smislu skoro ništa. Problem je u tome što većina korporativnih sponzora traži trenutnu, glamuroznu vidljivost, vezana je uz festivale, uz stvari koje su puno populističkije od vizualne kulture, kao što su filmski festivali, koji imaju drugu vrstu pozicije u kulturnoj produkciji. Nismo uložili neki veliki trud u traženje sponzora, možda zato što nam se to učinilo osuđenim na propast kad vidiš kako stvari funkcioniraju i što je prioritetno.
KP: Kako je na vaše djelovanje utjecao Zagreb – Kulturni kapital 3000?
WHW: Možemo postaviti i obrnuto pitanje – kako smo mi utjecale na njega? Radi se o jednoj za nas vrlo važnoj platformi koja je nastala na temeljima postojeće suradnje na sceni. Programskim usmjerenjem i svjesnim nastojanjem ta je suradnja razvijala inovativne kulturne politike. Taj je projekt služio kao neka vrsta katalizatora onoga što je na sceni već postojalo i, uz suradnju, njegovao je svojevrsnu solidarnost. Ono što je taj projekt odvojilo od mnogih drugih je činjenica da je pokušao otići korak dalje, da se nije zadovoljio sa uobičajenom formom projekta, da je nastojao širiti se, uključiti veći broj partnera i izravno djelovati na područje kreiranja kuturnih politika na lokanoj i međunarodnoj razini.
Geneza projekta je da je Multimedijalni institut (mi2) pozvala njemačka kulturna fondacija Kulturstiftung des Bundes da predloži svoj projekt koji je trebao dobiti višegodišnju potporu. Umjesto uobičajenog projekta, njihov je prijedlog bio da se inicijalni grant potpore namijen Multimedijalnom institutu redistribuira između nekoliko organizacija koje već surađuju, koje su u dijalogu, ali nemaju institucionalnu potporu niti imaju mogućnost stabilnog djelovanja. U segmentu međusobne suradnje četiri organizacije (mi2, CDU, WHW i platforma 9.81) postojala je težnja da se u tu strukturu uključe i druge organizacije što je bila druga etapa projekta. Međutim, kao kod svih projekata koji imaju jasnu, progresivnu agendu, koji pomiču neke granice, imaju neku političku dimenziju, desilo se da se taj projekt iscrpio u granicama projektnog trajanja, ali mnoge stvari koje su se kasnije desile na sceni poput Prava na grad, osnivanja Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, na posredan način vuku korijenje iz iskustva ZCK3000; ne na način da je ZCK3000 bio “otac i majka” tih projekata već da je on bio važan moment u kojem su se te ideje i potencijali diskutirali. Ljudi s kojima smo tada surađivali su nam i dalje prva linija partnerstva, i dalje su nam srodne duše.
***
Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s kustoskim kolektivom WHW:
Kako je sve počelo? – Kustoski kolektiv WHW započeo je s radom devedesetih godina, pripremajući izložbu Što, kako i za koga čiji naziv kasnije preuzimaju za ime organizacije.
Važniji momenti – WHW je u prvih 10 godina svoga rada realizirao niz važnih izložbi i projekata, među kojima svakako treba izvdvojiti one inspirirane Nikolom Teslom i Vojinom Bakićem.
Osvrt na 11. Istanbulsko bijenale – Zasigurno najveći uspjeh u svom dosadašnjem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem 11. Istanbulskog bijenala.
Objavljeno
