Kakva je budućnost dokumentaraca?

Piše: Martina Domladovac

Završio je dvanaesti ZagrebDox, festival dokumentarnog filma na kojem je prikazano više od 160 filmova u 17 programa. U sklopu festivala u petak, 26. veljače, održana je rasprava To Doc or Not to Doc – kakva je budućnost autorskog dokumentarca? na kojoj su sudjelovali međunarodni predstavnici festivala dokumentarnog filma, produkcija i distributera te lokalni i regionalni autori i predstavnici institucija. Raspravu je moderirao Ryan Harrington (Discovery Communications), napomenuvši na početku kako se “prema nekima ovo smatra ‘zlatnim dobom dokumentaraca’, no promjene u njihovom pristupu su tako brze da mnogi filmaši i distributeri ne znaju kako se s njima nositi”. 

Tijekom rasprave uočene su razlike između američkog i europskog pristupa dokumentaristici pa je tako Claire Aguilar (Sheffield Doc/Fest) komentirala da su “prije ’80-tih dokumentarci doživljavani kao nešto što se prikazuje na PBS-u u rubrici ‘good for you’, no tek kad su se počeli snimati dugometražni filmovi i prikazivati u kinima, dobili su na važnosti i popularnosti”. Zanimljivo je i kako se američki filmaši često odlučuju snimati 40-minutne dokumentarce, za koje je teško pronaći tržište, kako bi ušli u parametre Oskara za kratkometražni dokumentarni film i time dobili veću vidljivost. Dok američka dokumentaristika ovisi uglavnom o tržištu, Europa je, gdje postoje potpore za dokumentarne filmove, “uvijek imala dobru tradiciju dokumentaraca”, naglasila je Hanka Kastelicová (HBO Europe).

Ipak, pitanje tržišta i financiranja dokumentaraca pokazalo se kao ključni problem filmaša, ali i distributera. Hrvoje Osvadić (HRUP) naglasio je kako “zbog nezainteresiranosti šireg tržišta za filmove na stranom jeziku, hrvatski dokumentarci ne mogu ostvariti profit”. Drugi sudionici rasprave također su se usuglasili kako je problematično stvarati filmove za široka tržišta jer isti način pripovijedanja neće proći svugdje, a tome ne bi trebalo ni težiti. Zaključeno je i kako je najveća prepreka za dokumentariste upravo nesigurnost financiranja, jer priča koja treba biti snimljena događa se samo u jednom specifičnom trenutku, pa se ova grana filmografije često svodi na hobi. 

Kastelicová, kao predstavnica distributera naglasila je kako je “teško pronaći dobre filmove s financijama s kojima ona raspolaže”, na što su se pobunili autori dokumentaraca koji su istaknuli da se time zapravo zahtijeva veća produkcija komercijalno isplativih filmova, umjesto raznolikosti kojoj bi trebali težiti. Situaciju na tržištu pokušala je objasniti i Catherine Le Clef (CAT&Docs). “Citizenfour (Građanin Četiri) može se prodati svugdje”, rekla je, naglasivši kako sve ipak ovisi o temi. “Kinima je teško plasirati dokumentarce. Distributeri su sve zatvoreniji i ne žele riskirati, no ako je stvar dobra, za nju će se naći mjesto”.

Na sadašnje trenutno stanje dokumentaristike, ali i njenu budućnost osvrnuli su se Hrvoje Hribar (HAVC) i Nebojša Slijepčević (DHFR), koji je rekao da se “danas film može snimiti s malo ili ništa sredstava i potom ga plasirati na festivale, a njegova kvaliteta često ovisi o vještini i pristupu, umjesto o sredstvima”. Hribar je pak istaknuo kako “živimo u eri kada postoji ideja da se sve mora registrirati i zabilježiti”, te je raspravu zaključio rekavši kako smatra da se dokumentaristika u budućnosti neće institucionalizirati, nego će se – s obzirom na trenutnu situaciju i tehnologiju – vjerojatno prebaciti u gerilu”.