Intelektualni sadizam ili jačanje kroz patnju?

ZagrebDox je od prošle godine uveo novu programsku kategoriju – Audio Dox. Dok su se audio dokumentarci na prethodnom izdanju mogli slušati na festivalskoj stranici ili u predvorju Kaptol Boutique kina, za 21. izdanje, koje se održalo od 19. do 26. travnja, program je preseljen u kinodvorane.

Za razliku od klasičnog, u audio dokumentarcu priča se gradi isključivo kroz glas, zvuk i atmosferu, pa je slušatelju_ici dano na maštu da popunjava praznine i zamišlja prizore. Bez vizualnog sloja koji bi usmjeravao interpretaciju, audio dokumentarci djeluju intimnije i neposrednije, a njihov se učinak temelji upravo na toj vrsti uranjanja – slušanju koje je istovremeno osobno i otvoreno, bez jedne “zadane” perspektive.

Problem uranjanja u ikoji od radova ovogodišnjeg Audio Doxa, bilo je bijelo platno na kojem je crnim fontom išao prijevod teksta. Prijevod se na neki način mora riješiti, ali najobičniji negativ, bez tolike bjeline koja prodire kroz kapke kad zatvoriš oči, već bi napravio razliku. 

Od pet dokumentaraca na programu, dva su bila hrvatskih autora_ica, a meni je pažnju uhvatio Lomeći mrak, rad Hane Veček, u kojem autorica istražuje kako žene doživljavaju i tumače filmove danskog redatelja Larsa von Triera. Do ovog vikenda nisam pogledala ni jedan von Trierov film. Što je – ako izuzmemo blago zgražanje i iskrenu zbunjenost dobrog prijatelja filmofila – bio zanimljiv ulazak u pisanje o ovom dokumentarcu. 

Dokumentarac započinje autoričinim prepričavanjem anegdote koja ju je inspirirala. Tijekom posjeta prijateljici u Danskoj, Veček je naišla na izložbu posvećenu von Trierovim filmovima – djelima koja su, kako kaže, bile “važne postaje na željezničkoj pruzi” njezina života. Prijateljica joj je tada spomenula da je von Trier nedavno objavio oglas u kojem traži “novu životnu družicu-muzu”. U šali su se obje počele prijavljivati, s idejom da vide hoće li redatelj odabrati baš jednu od njih i da bi pritom mogle snimiti i dokumentarac o cijelom procesu. Iako su ubrzo odustale, Veček je ostala pri ideji da snimi film “o Larsu i ženama – ne o njegovim muzama, nego o ženama koje gledaju njegove filmove”.

Slušati o filmovima

Lomeći mrak nije analiza tih filmova, već sjećanje na njih. Nakon kratkog uvoda, dokumentarac se razvija u “pjesmu u 23 ženska glasa” – svjedočanstva 23 žene različitih dobi iz Hrvatske, Poljske, Irske, Danske, Nizozemske, SAD-a i Kube, koje, oslanjajući se na osobna iskustva, prolaze kroz von Trierove filmove u obliku nekoliko tematskih blokova. Većini sugovornica, ali i samoj autorici, prvi susret s filmašem bio je Lomeći valove (Breaking the Waves, 1996.) pa sam odlučila i ja s njime krenuti. Film prati Bess, mladu ženu iz stroge religiozne zajednice koja se uda za Jana. Nakon što on doživi tešku nesreću i ostane paraliziran, potiče je da ima seksualne odnose s drugim muškarcima i o njima mu priča. Bess to prihvaća iz ljubavi prema Janu, ali time dolazi u sukob s okolinom i postupno se gura u sve veću izolaciju i tragediju.

Ovaj mi je sinopsis u trenutku slušanja dokumentarca – nepoznat, i sve doživljavam isključivo iz druge ruke, kroz fragmente misli i osjećaja drugih žena. Čujem pridjeve prodorno i tjelesno, čujem o dubokoj tuzi koja dolazi u valovima, o jednoj lijepoj biblijskoj ideji, o Bess kao beskrajno nevinom i naivnom liku, o Bess kao ženi koja se žrtvuje radi ljubavi, o njenoj ljubavi koja ide do ludosti i… tek jednu ženu koja kaže da je taj film gledala tad i nikad više. 

Mozak mi se nije ni stigao baviti zamišljanjem atmosfera i scena koje opisuju niti time kako žene iza tih glasova izgledaju, od kud su ili koliko godina imaju, već me preplavila nelagoda. U njihovim glasovima osjetila sam da im je Bessina žrtva užasavajuća, bol i empatiju, ali i svojevrsnu zaljubljenost (?) u njenu požrtvovnost. 

To je zasigurno utjecalo na moj prvi susret s von Trierom, no Lomeći valove je dovoljno nepredvidivo uznemirujuć, da i s tim informacijama, ne možeš smanjiti ili prevariti prvu reakciju. Nakon gledanja, psihotičnost Bessina lika mi je jeziva, a scena njezine smrti – nakon što, uvjerena da time spašava paraliziranog muža, završi brutalno silovana na brodu, izrezana od glave do pete – urezala mi se kao duboko, duboko mučna. Prizor na koji trzneš glavom i zatvoriš oči da što prije nestane. Što je naivno u njenoj ljubavi? Što je sveto u tome? U biti, kako to doživjeti kao osnažujuće? 

Romantiziranje patnje

Na Kavi s autorima_cama, razgovorima koji su se u 12 sati održavali u Koncept baru prije projekcija, Veček je istaknula da je svjesno odlučila izostaviti muške sugovornike. Dokumentarcem je željela zahvatiti specifično žensko iskustvo filmova Larsa von Triera te istražiti “tko smo mi [žene koje gledamo von Triera] i što nam je zajedničko”, kao i mogućnost postojanja “univerzalne ženske kulture” ili “našeg jezika”. Veček je potvrdila svoju tezu da među 23 sugovornice postoji nešto zajedničko, odnosno određene dodirne točke. No prisutne su i razlike, pa se postavlja pitanje: ako je cilj dekonstruirati kanon i izbjeći jednu dominantnu istinu, čemu onda pokušaj ponovnog konstruiranja općeg? 

Prema tumačenju redateljice, iako su von Trierove junakinje često prikazane kao mučenice, gledateljice s njima suosjećaju, a pritom se same ne osjećaju umanjeno; naprotiv, takvi im filmovi pomažu razmrsiti odnose s partnerima, roditeljima i društvom, pa ih time i osnažuju. Tu se otvara idući problem. Nije li u tom čitanju već sadržana određena “podvala” – ideja da patnja, ako joj se pripiše smisao, postaje opravdana? Ne reproducira li se time obrazac u kojem se ženska pozicija romantizira kroz žrtvu, pa se i osnaživanje paradoksalno temelji na samoumanjenju? 

Nakon Lomeći valove, “pjesma u 23 ženska glasa” nastavlja se kroz sjećanja na Ples u tami (Dancer in the Dark, 2000.), Dogville (2003.), Melankoliju (2011.), Nimfomanku, (2013.), Antikrista (2009.). Kroz Ples u tami, fokus prelazi na soundtrack, Björk i optužbe von Triera i producenta filma o tome kako je umjetnica bila teška za rad, ali i o njenom pismu upozorenja Nicole Kidman da ne radi s redateljem na Dogvilleu – “da će joj ukrasti dušu”. Time se narativ proširuje na stvarne žene koje je von Trier direktno podvrgnuo svom umjetničkom izričaju.

Dogville pak izvlači najviše trauma iz sugovornica: osjećaje izopćenosti, izdaje i potrebe za dokazivanjem, ali i slojevitost momenta poistovjećivanja i s agresorom i sa žrtvom. Melankolija, Nimfomanka i Antikrist služe im kao pomoć u razumijevanju depresije, seksualnosti, majčinstva. Neke sugovornice ističu von Trierovu poetičnost, kreativnost i “dar za pričanje priča iz ženskih vizura”, dok druga bez zadrške njegovo stvaralaštvo naziva “intelektualnim sadizmom maskiranim u art-house pretencioznost” te dodaje: “On ne postavlja pitanja, on uprizoruje spektakl – to je malo pornić.”

Sama Veček je tijekom Kave komentirala kontrast u doživljajima sugovornica, istaknuvši razlike između žena iz sjevernih i južnih zemalja. Dok su južne sugovornice iskustva opisivale emotivnije, s više empatije i poistovjećivanja, one sa sjevera bile su suzdržanije i kritičnije. No, oštrijih komentara je manje. U mojem čitanju, taj se nesrazmjer teško može pripisati (ne)dostupnosti sugovornica, jer zvučni format omogućuje jednostavno sudjelovanje, pa se prije može govoriti o uredničkom odabiru kojim je oblikovan ton dokumentarca. 

 “Što je s mamom, Lars?”

Kako bi zaokružila priču, autorica postavlja pitanje: “Što je s mamom, Lars?”, tonom kao da zapravo pita: “Što je s glavom, Lars?”. Veček ne završava dokumentarac jednostavnim traženjem odgovora u redateljevoj biografiji, nego priču zaokružuje vraćanjem na sebe. Kroz ton pitanja i gotovo frustrirano oslovljavanje redatelja imenom uvodi vlastitu projekciju – svog ‘Larsa’. Time se potvrđuje i paralelna narativna linija koja teče kroz cijeli dokumentarac: iako polazi od drugih žena, Veček je sveprisutna središnja točka kroz koju se materijal filtrira. 

U tom smislu, dokumentarac nije samo o ženama i njihovim iskustvima filmova von Triera, već i o odnosu autorice prema ‘Larsu’ kao konstruktu. Sugovornice i njihova svjedočanstva postaju medij kroz koji se odvija proces zajedničkog “probavljanja” ‘Larsa’, dok on sam ostaje više projekcija nego stabilan subjekt, svojevrsna emocionalna figura na koju se projiciraju različite reakcije, a ne stvarna osoba. Dokumentarac se pritom doima razvučenim između snažnog autorskog ja, kolektiva žena koje kurirano zrcale to ja, i ambicije da se iz toga izvede šire, gotovo sveobuhvatno žensko mi. Upravo u toj napetosti između osobnog, kolektivnog i univerzalnog, projekt postaje preambiciozan i gubi jasni fokus.

Veček na kraju, s određenom dozom patosa u pripovijedanju, zaključuje da napokon “razumije Larsa”, te govori kako on ipak nije, ni njoj ni “nama”, uspio “ukrasti dušu”. Taj zaključak ne djeluje kao razrješenje, nego više kao prekid s bivšim zlostavljačem koji rezultira emocionalnim preuzimanjem figure ‘Larsa’ kao osobnog ogledala. Uz priču o ženama koje vole (a istovremeno i ne vole) gledati von Triera, dobivamo i uvid u iznimno osoban, ali tek djelomično artikuliran proces nošenja s ‘Larsovima’ u stvarnom životu, koji se tretira gotovo kao naknadna misao, a zapravo je glavni oblikovatelj dokumentarca. 

Objavljeno 12.05.2026.