Intervju Tradicionalno usredotočen na obrade aktualnih društvenih izazova, filmski festival ZagrebDox i ove je godine jedan dio programa posvetio ratu u Ukrajini. Sukob Rusije i Ukrajine traje još od ruskog pripajanja Krima 2014., no u svjetskoj percepciji poglavito je prisutan od eskalacije ruske agresije 2022. godine, kad je postalo jasno da će se njegove posljedice itekako osjećati globalno.
Ovog je puta programski pristup ZagrebDoxa temi ukrajinskog rata podrazumijevao interes kako za zbivanja na samom ratištu – filmovi Real (2024) Olega Sencova i Dragi Théo (2025) Alise Kovalenko – tako i za stvarnost civilnog stanovništa koju prikazuju filmovi Tiha zemlja sporo gori (2024) Olhe Zhurbe, Tatina uspavanka (2024) Lesije Diak, Invazija (2024) Sergeja Loznice te Željezo (2024) Vitalija Manskog, koji razmatra pitanje naoružanja i širenje ratne vizualne kulture u više suvremenih društava, ne isključivo u ukrajinskom i ruskom.
Međutim, ovoj drugoj skupini filmova ZagrebDoxa pribrojeni su i pogledi na rat s ruske strane, što je za festivale godinama predstavljalo velik izazov. Dovoljno je prisjetiti se sudbine filma Rusi u ratu (2024) Anastasije Trofimove, koji je nakon bojkota zbog neutralizirajućeg prikaza ruske vojske i problematičnog izvora financiranja projekta (ruska medijska kuća TASS) uklonjen iz programa Međunarodnog filmskog festivala u Torontu, a potom mu je i drugdje uskraćivano prikazivanje.
Početkom travnja zagrebačka publika je tako imala prilike vidjeti filmove koji se bave i ruskom stranom, što automatski ne znači da se odnose afirmativno prema ruskoj službenoj politici. Naime, filmovi Gospodin Nitko protiv Putina (2025) Pavela “Pashe” Talankina i Davida Borensteina te Krhotine (2024) Mashe Chernaye suvremenu Rusiju rastvaraju “iznutra”.
Ovom prilikom reći ću nešto više o filmovima Tiha zemlja sporo gori i Krhotine jer ih slučajno vežu zanimljive sličnosti. Naime, oba su među prvim radovima redateljica mlađe generacije i problematiziraju dotični rat iz kuta običnih stanovnika, s posebnom osjetljivošću za pitanje kakva budućnost predstoji mladima. Na jednoj strani, Zhurbin film otkriva ukrajinsko iskustvo, a Chernayin rusko, ipak s nedvosmislenim antiratnim stavom autorice.
Oba pristupa također čini bliskima poetičnost i fragmentarnost nizanih slika, odnosno izvrsno hvatanje atmosfere povijesti dugog trajanja o kojoj svijet tipično dobiva tek tehničke, suhoparne informacije. Filmovi ovih dviju autorica suprotstavljaju se reportažnom karakteru informiranja o ratu u Ukrajini, ali i dramatičnim, senzacionalističkim prikazima stradanja svojstvenim čak i pojedinim etabliranim dokumentarnim radovima (primjerice, 20 dana u Mariupolju1).
Zhurbin film otvara invazija na ukrajinski teritorij 2022., odnosno reakcije uznemirenih građana_ki koji pokušavaju od službe za hitne slučajeve dobiti informacije o tome što se oko njih događa. Dok se izmjenjuju slike uspavanih ukrajinskih pejzaža, glas na drugoj strani potvrđuje – da, po svemu sudeći, započeo je rat.
Na Zhurbinom filmu radila su čak trojica snimatelja – Viacheslav Tsvetkov, Volodymyr Usyk i Misha Lubarsky – čiji materijal uključuje prizore ukrajinskih civila u masovnom egzodusu na kijevskom željezničkom kolodvoru, duge kolone automobila među kojima gotovo svaki na prednjem staklu nosi veliki natpis “DJECA”, pekarski pogon u Mikolaivu koji proizvodi kruh dijeljen u humanitarnoj pomoći, osnovnu školu u kojoj se djeca skrivaju u skloništu kad nastupi zračna opasnost…
Brojni kadrovi otkrivaju uznemirujuće stanje infrastrukture ratom zahvaćenog teritorija, poput raspuklog zida bivšeg stambenog prostora ili razorenu farmu s uginulom svinjom, čije tijelo je jedva moguće identificirati jer je pred raspadanjem. Statična kamera se često zadržava na prizorima neobično dugo, čak nekoliko minuta, stvarajući veliku neugodu u gledatelju_ici. Taj se učinak posebno ostvaruje u jednoj, krajnje zagonetnoj sceni. Naime, dok suvozač snima cestu pred vozilom u kojem se vozi, bilježeći depresivan zimski krajolik kakve ruralne ili polururalne sredine, počinju se pojavljivati pješaci koji svi odreda zauzmu klečeći položaj.
Ova duga scena djeluje nestvarno i onirično, jer ljudi ususret vozilu djeluju hipnotično usklađeni u svojim reakcijama, a gledatelju_ici se čini kao da reagiraju upravo na njega_u, poistovjećujući se s pogledom kamere. Tek s promjenom kadra postaje jasno o kakvom je uopće vozilu riječ – cestom prolazi vojno teretno vozilo označeno križem i nakićeno cvijećem, sa sandukom omotanim ukrajinskom zastavom nad kojim turobno bdije vojnik koji je očito imao više sreće nego neki njegov pali sunarodnjak. Zhurbin film u idućim će kadrovima prikazati i pogrebnu povorku te ukop junaka Mihaila, kako ga nazivaju.
Za razliku od Zhurbinog opservacijskog pristupa iz trećeg lica, Chernaya u Krhotinama pripovijeda iz prvog lica, dijeleći svoj film u nekoliko poglavlja. Riječ je o isječku iz autoričina života koji se ne tiče rata izravno, nego je njeno procesuiranje obiteljske tragedije – smrti njene majke od raka i njene općenite izgubljenosti kao mlade osobe koja tek ulazi u svijet odraslih. Dok Rusija sve više zaglibljuje u ratu, Chernaya najviše snima svoje prijatelje_ice, svojevrsnu mladež bez Boga, da parafraziram Ödöna von Horvátha o stanju u nacističkoj Njemačkoj. Paralela nije pretjerana jer je uvid u suvremenu rusku stvarnost kakav daju Krhotine zaista šokantan i neusporediv s ijednim viđenim.
Lako je zaboraviti da je za potrebe održanja rata potrebno itekakvo ispiranje mozga domicilnog stanovništva, a Chernayin film publici ne dozvoljava da od toga odvrati pogled. Otvaraju se slike najbizarnijih oblika druženja mladih, koji su očito dio i nerazriješenog kaosa ruske ekonomske tranzicije započete 1990-ih – tajno ugovorene tučnjave na kojima sumnjivi tipovi okreću velike novce, koncerti raznih noise, elektronskih i drugih autsajderskih glazbenika koji nastupaju u improviziranim ruševnim prostorima, gdje svi djeluju ili pijanima ili drogiranima, ili su zaista toliko opijeni grupnim uzvikivanjem “Rusija, Rusija” da uspijevaju stvoriti potpunu pometnju u skučenim, grafitima ispunjenim prljavim gradskim izbama.
Polurazgolićenu djevojku, zaogrnutu tek komadima bijelog krzna, neki namrgođen lik vodi ni više ni manje nego na povodcu, dok ona glumi psa oko zdjelice na podu i sva se uspijeva zasliniti, ne ulijevajući povjerenje da je uopće pri sebi. Drugdje, kostimirani nastupi koji djeluju poput kakvih tajnih, privatnih predstava otkrivaju žene privezane za lance ovješene o strop, lica mladića namazana crvenom bojom, sa stršećim umjetnim rogovima. Na javnom okupljanju uvečer, ljudi ozareno igraju kolo, drugdje se pak okupljaju na antiratnom prosvjedu i polažu cvijeće za stradale…
Paralelno sa svim tim društvenim zbivanjima u odnosu na koje redateljica djeluje kao vanjski promatrač, privatno se razilazi s dečkom koji napušta zemlju i ne pokazuje sklonost da mu se u tome pridruži jer je Rusija ipak njen dom. S vlastitim ocem se pak potpuno razilazi u interpretaciji toga što se uopće događa suvremenom ruskom čovjeku i kako na njega djeluje režim. “Što bi trebali”, reći će joj otac o policiji kad ona izrazi nezadovoljstvo njihovim represivnim odgovorom na mirne prosvjednike.
Filmove ovih dviju autorica veže i asocijativan, intuitivan pristup montaži, iz kojeg i proizlazi snažan emocionalan učinak koji ostvaruju. Dok Zhurba ne otkriva ništa o sebi, Chernaya snima svoju svakodnevicu i kad plače, primajući vijesti o majci ili dok bira lijes za njeno tijelo.
Ipak, Zhurba je kao i Chernaya posvećena mladima, razumijevanju njihove perspektive i doživljaja, samo bez instanci u kojima ju je moguće s njima identificirati. Scene ključne za njen film bilježe trenutke prvo u ukrajinskom, a zatim – sasvim neočekivano – u ruskom obrazovnom sustavu. Ukrajinski tinejdžeri i tinejdžerice s nastavnicom razgovaraju o svojim planovima, željama i očekivanjima, a njihovi ruski vršnjaci i vršnjakinje podvrgnuti su drugačijem projiciranju u budućnost – kamera ih iz maestralnog donjeg rakursa hvata u svečanom maršu, u pionirskim odorama u stilu preživjelom još iz sovjetskog doba, tri tisuće i pol kilometara dalje od prve crte bojišnice (Zhurbin film inače kontinuirano informira gledatelje_ice koliko je svaki prizor udaljen od crte bojišnice).
Ovako koncipirani, filmovi Tiha zemlja sporo gori i Krhotine krajnje su originalne dokumentacije ukrajinske i ruske novije društvene stvarnosti. Iako snažnih lirskih dimenzija, ovi prikazi ne zalaze u patetiku i otvoreno sugestivan autorski komentar, nego pažljivim izborom sadržaja prenose jedinstvenu atmosferu koji od publike zahtijevaju odgovoran samostalan rad na materijalu, odnosno zauzimanje etičke pozicije.
Zabilježeni prizori daju široku sliku sukoba koji dotiče svakodnevicu stanovništva na obje zaraćene strane, prikazujući ih bolesnima na svoj način, ali i s mogućnošću da ipak nešto promijene, čak i ako samo na individualnoj razini. Za svakoga kome nisu ostali ispod radara, ovi naizgled “tihi” filmovi zaista su vrijedno iskustvo koje bitno proširuje predodžbu i dalje aktualnog ukrajinsko-ruskog rata.
- Riječ je o filmu Mstyslava Chernova iz 2023., koji je nagrađen i Oscarom u kategoriji dokumentarca dugog metra. ↩︎
Objavljeno
