Blic U izdanju poznate izdavačke kuće “anarhističkih naslova”, zagrebačkog DAF-a, izašla je knjiga poludnevničkih zapisa Juliana Becka, američkog glumca, redatelja, pjesnika i slikara, uz Judith Malinu, osnivača Living Theatrea. Život teatra jest zapis Beckova života u teatru, zapisa o radikalnoj, pacifističko-anarhističkoj, duhovnoj i ekstatičkoj genezi tog teatra. Prijevod potpisuju Biljana Romić i Ivana Barbarić Straža.
Godine 1947. Julian Beck i Judith Malina osnovali su Living Theatre, novi eksperimentalni kazališni izraz, radi sudjelovanja “u divnoj nenasilnoj anarhističkoj revoluciji” za promjenu svijeta. Judith Malina, porijeklom Njemica, bila je studentica Erwina Piscatora, a Julian Beck apstraktni ekspresionistički slikar njujorške škole. Living Theatre uprizorio je stotinu produkcija na osam jezika u dvadeset i osam zemalja na pet kontinenata i time postao jedinstven projekt koji je utjecao na kazalište diljem svijeta. Tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih godina u New Yorku, Living Theatre bio je pionir nekonvencionalnoga uprizorenja poetskih drama američkih autora poput Gertrude Stein, Williama Carlosa Williamsa, Paula Goodmana, Kennetha Rexrotha i Johna Ashberyja, te europskih pisaca rijetko postavljanih u Americi, poput Jeana Cocteaua, F. G. Lorce, Bertolda Brechta i Luigija Pirandella. Zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja od strane vlasti i kulturnih institucija, polako se počinju zatvarati scene Living Theatrea, pa trupa šezdesetih godina postaje nomadski putujući ansambl u egzilu.
Knjiga Juliana Becka Život teatra govori o ulozi umjetnika kao revolucionarnog subjekta u društvu. Poludnevnički zapisi toga radikalnog pacifističkog anarhista i umjetnika isprepleću Beckova razmišljanja o društvu, politici, umjetnosti, promjeni, pri čemu su društveno i kreativno međusobno isprepleteni i uvjetovani. Ako se može eksperimentirati u teatru, može se eksperimentirati i u životu, smatrao je. Beckov neuništiv i neizmjeriv eros bitno je utjecao na razvoj kazališnog djelovanja, ali i propitivanja kazališta i teorijskog pristupa kazalištu. Julian Beck istaknuo se i kao vrlo elokventan filozof oslobođenja, što na uvjerljiv način potvrđuje upravo ova knjiga.
U pritvoru brazilskoga zatvora, u kolovozu 1971. godine, zapisao je: “Gledište da su ljudi zli (što je poimanje prvog istočnog grijeha) i da zato imamo zakone i vladu i novac nije gledište naroda, nego vladajuće klase, koje nam je podmetnulo iskvareno svećenstvo da bi održalo elitu i njihove svećenike na položaju moći. Ako, kako to Ghandi kaže, kapital rađa pohlepu i konkurentnost kao karakterne crte, bi li onda anarho-komunizam mogao stvoriti velikodušnost i suradnju? Teorija revolucije ne zasniva se na ideji da je ljudski značaj “dobar”, nego na tome da će se, ako promijenimo uvjete u kojima funkcioniramo, promijeniti naš značaj”.
KP / Zarez
ObjavljenoObjavljeno
