Tema Piše: Matija Mrakovčić
Pogrešno i neopravdano poopćavanje karakteristika neke skupine, kolektivni stereotip, koji sadrži izrazito emocionalno negativno ocjenjivanje neke etničke, nacionalne, vjerske, socijalne ili druge skupine, tumačimo kao predrasudu. Najgori dio stereotipa i predrasuda predstavljaju njihove posljedice u ponašanju, i to nazivamo diskriminacijom. Diskriminacija znači odvajati, praviti razliku po socijalnim, rasnim, etničnim, vjerskim, individualnim, spolnim, jezičnim, starosnim ili drugima osobinama. Diskriminacija rezultira otežanim ili onemogućenim ostvarenjem određenih ljudskih prava te uzrokuje rasizam, seksizam, ksenofobiju.
Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije (ZSD) uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova. Zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema tom zakonu, govor mržnje predstavlja poticanje na diskriminaciju.
Ne postoji univerzalna definicija govora mržnje, već ga pobliže opisuju pojedini međunarodni dokumenti kojima je on zabranjen kao jedan od oblika diskriminacije. U RH izričito ga spominju Zakon o suzbijanju diskriminacije, Kazneni zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima (ZEM). ZEM ga spominje u članku 12. stavku 2. u kojem ponavlja sedamnaest diskriminacijskih osnova iz ZSD-a uz dodatak zabrane poticanja i pogodovanja poticanju antisemitizma i ksenofobije, te ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.
Prema Vijeću za elektroničke medije, ključni element za utvrđivanje govora mržnje je poticanje na nasilje ili mržnju: “poticanjem se kroz zagovaranje i prijetnje nastoji utjecati na druge da se uključe u određene oblike ponašanja” te “mržnja podrazumijeva aktivni osjećaj odbojnosti i neprijateljstva povezan sa sklonošću ozljeđivanja”.
U pravnoj teoriji postoje brojne definicije govora mržnje. Sve te definicije, usprkos razlikama, sadrže i ističu dva bitna elementa kao specifične distinktivne značajke govora mržnje. Prvo, mora se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka, odnosno sadržaju kojim se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji ponižava, dehumanizira ili obezvređuje. Drugo, takav mrzilački odnosno napadački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih, ponajviše manjinskih, ranjivih društvenih skupina i njihovih pripadnika. Dužnost je većine u društvu da manjine zaštiti, a svaku diskriminaciju odnosno govor mržnje prema manjinama osudi. U hrvatskom društvu u posljednje vrijeme svjedočimo tome da se manjine optužuju da ugrožavaju prava većine ili da se manjinske vrijednosti nameću većini.
Govor mržnje ne smije se poistovjećivati sa svakom vrstom ostrašćenog, polemičkog ili napadačkog javnog diskursa, a važno ga je i razlikovati od klevete i uvrede, kao i od legitimnog kritičkog ili satiričkog pristupa, smatra Vijeće. U govor mržnje posebice ne spadaju kritike vlasti, vladine politike ili postupaka i stajališta pojedinaca na vlasti, ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće, mrzilačke ili uvredljive.
Vijeće podsjeća da je pravo na slobodu izražavanja jedno od najdragocjenijih ljudskih prava u svakom demokratskom društvu, izrijekom zajamčeno različitim međunarodnim konvencijama i nacionalnim ustavima. Međutim, pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na činjenične tvrdnje i vrijednosne sudove koji se blagonaklono primaju, koji su neuvredljivi ili neutralni, nego i na one koji vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju društvo ili dio populacije.
Ustav RH u članku 38. jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te posebno jamči slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa. S druge strane, članak 16. Ustava slobode i prava ograničava radi zaštite slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, pri čemu to ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U slučaju sudara govora mržnje sa slobodom govora, sloboda govora uvijek gubi i podliježe sankcijama.
Pravo na zaštitu dostojanstva čovjeka nikad se a priori ne smatra pretežnijim pravom koje bi u slučaju sukoba s pravom na slobodu izražavanja trebalo zaštititi. Radi se o pravima istog pravnog statusa. Stoga u slučaju sukoba spomenuta dva ljudska prava treba uspostaviti pravičnu ravnotežu s obzirom na sve okolnosti svakog pojedinog slučaja, vodeći posebice računa odnosi li se sporni medijski prilog na temu od javnog interesa, povrijeđuje li se njime dostojanstvo tijela javne vlasti ili pojedinaca, te je li povrijeđeni pojedinac političar, javna osoba ili tzv. anonimni građanin. Novinari, kao i svi ostali građani, nemaju pravo na javni iskaz stavova koji izražavaju mržnju, ali imaju obavezu prenositi takve stavove kako bi upozorili javnost na nepoželjne pojave.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
