Tema Piše: Jerko Bakotin
U prvom dijelu teksta koji skicira stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. godini te daje pregled ključnih problema i institucija, bavili smo se prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine. Za razumijevanje situacije u kojoj se nalaze neprofitni mediji potrebno je dalje razmotriti funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.
Možda najveći problem kada govorimo o (ne)financiranju neprofitnih medija u našoj zemlji način je na koji funkcionira Vijeće za elektroničke medije (VEM) – “neovisno regulatorno tijelo u području elektroničkih medija u RH”, kako stoji na internetskoj stranici Agencije za elektroničke medije, pri kojoj VEM djeluje. Naime, Vijeće – čije članove bira Hrvatski sabor – raspolaže s ključnim financijskim sredstvima: Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Taj se Fond puni s tri posto HRT-ove mjesečne pristojbe, što na godišnjem nivou iznosi približno 36 milijuna kuna. Za razliku od spomenutog natječaja za medije zajednice, odnosno sredstava Europskog socijalnog fonda – gdje je riječ o jednokratnim potporama – rečeni je iznos Fondu za pluralizam osiguran svake godine od 2005., odnosno otkako je osnovan. Ukratko, VEM bi zahvaljujući Fondu za pluralizam trebao biti ključna institucija (pre)oblikovanja medijske scene u Hrvatskoj u interesu javnosti. Međutim, “Fond je od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije” – primjećuje u znanstvenom radu o neprofitnom radiju profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo – “naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije”. U Hrvatskoj su, pak, javna sredstva namijenjena i medijima koji služe stvaranju profita svojim vlasnicima.
“Da bi se ta sredstva mogla dijeliti i neprofitnim medijima, morao se promijeniti Zakon o elektroničkim medijima. To je Ministarstvo kulture i učinilo te su 2014. neprofitni mediji prvi put sudjelovali u raspodjeli sredstava Fonda. Međutim, ta su sredstva bila vrlo mala, svega tri posto vrijednosti Fonda, oko 950 000 kuna. Potom su 2015. sredstva za neprofitne medije povećana na ukupno 7 posto, što je oko 2,5 milijuna kuna godišnje. Portalima je u početku i dalje bilo namijenjeno svega 950 000 kuna, a iznos je tek od 2017. nešto povećan. Sada se portalima distribuira oko 1,700 000 kuna, približno 5 posto ukupnih sredstava Fonda. Sve skupa – mizerno i neodgovarajuće potrebama vremena u kojem neprofitni mediji postaju sve rjeđe oaze relevantnog novinarstva, kaže Vesna Roller, članica VEM-a od 2012. do 2017. godine. VEM je, dodaje, ovlašten da sam određuje koliko će novca dijeliti pojedinim vrstama medija, što je zakonodavac napravio vjerojatno u vjeri da će neovisno tijelo poput VEM-a samostalno odlučivati te biti otpornije na političke i ekonomske pritiske nego Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo državne vlasti.
Taoci političko-komercijalnih interesa
“Nažalost, pokazalo se da to nije tako. Komercijalni nakladnici – lokalni radiji i televizije – Fond su doživljavali kao svoje rođeno pravo. Interesno-klijentelističke sprege nakladnika i politike na državnoj i lokalnoj razini već su bile duboko usađene – te su sprege dugogodišnje, pa i desetljetne. Lokalni mediji jako su važni, bez obzira koja stranka bila na vlasti u određenoj sredini. Kako to funkcionira u praksi moglo se čuti u javnim nastupima predstavnika lokalnih radija i televizija. Njih podupiru i lokalne vlasti – plaćaju ih za prijenose općinskih skupština i tako dalje. Predstavnici lokalnih televizija su otvoreno govorili da je to normalno, a ako oporba želi da se o njima izvještava, da im i oni trebaju plaćati”, nastavlja Roller. Nitko od članova VEM-a, nastavlja naša sugovornica, nije smatrao potrebnim da reagira i objasni kako opisane prakse nikako ne predstavljaju djelovanje u javnom interesu.
Tijekom tih četrnaest godina postojanja Fonda, komercijalni radiji i televizije dobili su otprilike pola milijarde kuna javnih sredstava. Istovremeno je svaki pokušaj da se poveća iznos sredstava namijenjen neprofitnim medijima dočekivan otvorenim neprijateljstvom većine članova VEM-a. Rezultat takve politike je, između ostalog, i činjenica da je u Hrvatskoj 2013. postojalo svega pet neprofitnih radija.
“Moj prijedlog je bio da se krene od 20 do 25 posto za neprofitne medije. To je također nedovoljno, međutim atmosfera je bila takva da nije bilo moguće predložiti veći iznos. Odjednom slušate argumente nakladnika komercijalnih radija i televizija da se time uzima njihov novac, da je to utjecanje na tržišnu utakmicu i da su neprofitni mediji nelojalna konkurencija. Atmosfera na sastancima bila je neprijateljska. Imala sam potporu jedne kolegice, a na drugoj su strani bile ujedinjene političke i korporativne snage. Nijedan prijedlog značajnije promjene raspodjele sredstava Fonda nije dobivao potrebnu potporu većine članova VEM-a, dakle četiri od sedam glasova”, priča dalje Roller. Ukratko, politika Vijeća otvoreno pogoduje interesima komercijalnih nakladnika okupljenih u udrugama HURIN (Hrvatska udruga radijskih nakladnika) i NUT (Nacionalna udruga televizija).
“Bilo je izuzetno teško izboriti da se potpore podignu i na ovu razinu. Otpori su bili ogromni. Ukratko, VEM se prema neprofitnim medijima odnosi kao prema neželjenom i nevoljenom djetetu. Svjedoci smo toga da se broj kvalitetnih medija konstantno smanjuje, novinari gube radna mjesta, unutar komercijaliziranog medijskog prostora demokratske se funkcije medija sve više urušavaju. U takvoj situaciji VEM je odlučio ne učiniti ništa, te su i za 2019. i 2020. godinu neprofitnim portalima podijelili svega 1,680 000 kuna godišnje, pri čemu se dodijeljeni iznosi kreću od 50 do 100 tisuća kuna. To znači obezvrjeđivanje novinarskog rada, jer će za malo novca novinari uložiti mnogo rada”, priča dalje Roller.
Također, urednica Faktografa Sanja Despot još jednom podcrtava kako se u slučaju sredstava iz Fonda za pluralizam ne radi o institucionalnoj, nego projektnoj potpori. “To znači da napišete određeni projekt i točno se obvezujete koliko ćete tekstova napisati, na koju temu i za koliko novaca. Uza sve to, riječ o prilično malim sredstvima koja se dodjeljuju neprofitnim medijima – nedostatnim za preživljavanje bilo kojeg medija, kaže Despot.
Konačno, novac koji raspodjeljuje VEM – uz medije kao što su portali Lupiga.com ili Slobodni filozofski – dobivaju i portali kao što je narod.hr. Taj medij otvoreno krši ustavne odredbe, poput onih o neprihvatljivosti diskriminacije. Većina u VEM-u, kaže Roller, slijedi oportunističku logiku da se “svima da pomalo”, jer se tako izaziva najmanje nezadovoljstava. Što se u budućnosti može očekivati od VEM-a najbolje pokazuje činjenica da je Sabor 14. lipnja 2019. za novu članicu Vijeća izabrao Katju Kušec, predsjednicu paranovinarske desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP). Kušec je HNiP osnovala zajedno s Markom Juričem, zbog čijeg je govora mržnje VEM oduzimao koncesiju televiziji Z1–- te s notornim glasnogovornikom ekstremne desnice, Velimirom Bujancem. Imenovanju Kušec – koja će u Vijeću dobivati plaću od 15 000 kuna – najoštrije se suprotstavio i HND, podsjećajući da su “javni istupi te udruge (HNiP-a, op.a.) isključivo u službi vulgarnih napada, difamacija i progona njezinih neistomišljenika, najčešće profesionalnih novinara. U pravilu ih potpisuje Kušec”.
“Postojalo je opće uvjerenje stručnjaka da će neovisno tijelo djelovati samostalno. Međutim, sastav Vijeća i profil vijećnika ovisi o saborskoj većini. Inače, ovaj sastav VEM-a je iz svog rada potpuno isključio javnost. Niti objašnjava zašto su sredstva distribuirana tako kako jesu, niti održava javne skupove i radionice, što smo mi radili. Nema mogućnosti da se nadzire rad tijela koje je ključna poluga za medijsku politiku u Hrvatskoj. Mislim da javnost nije svjesna koliko je VEM zapravo moćan i s kolikim novcem raspolaže te koliko bi mogao pomoći pravednom javnom financiranju medija. Niti jedno drugo tijelo ne raspolaže s 36 milijuna kuna godišnje namijenjenih potpori medijima. Unatoč tome, unatoč činjenici da se medijska situacija bitno pogoršala posljednjih nekoliko godina te da su mediji i novinarstvo kao javni interes suštinski ugroženi, aktualni sastav VEM-a očito nije smatrao da tome treba pridati ikakvu pažnju”, zaključuje Roller.
Preživljavajući tako od sitnih dotacija Vijeća za elektroničke medije putem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, posljednje tri godine neprofitni su mediji krpali kraj s krajem iščekujući natječaj Europskog socijalnog fonda namijenjen “medijima zajednice”. Iako sredstva predviđena u tom Fondu jesu namjenska, odnosno ne predstavljaju nadomjestak za potpore koje je dodjeljivalo ministarstvo, taj novac neprofitnim bi medijima ipak osigurao kakvu-takvu egzistenciju. Međutim, i oko ovog se natječaja isprepleo niz prijepora.
Napraviti nešto, a da se pritom ne napravi ništa
“Natječaj za sredstva ESF-a gotovo je iznuđen nakon dugo vremena i raznih pokušaja pritisaka na Ministarstvo kulture. Naša je udruga, primjerice, o situaciji obavijestila Judith Purkarthofer iz organizacije Community Media Forum Europe, koja je potom poslala dopis Ministarstvu. Kad je natječaj konačno raspisan, moj je dojam da je on nedomišljen i nedorađen. Nadalje, u čitavom natječaju nema ništa što se odnosi na važnost novinarstva za demokraciju i služenje javnom interesu. Sve se svodi na izvještavanje o posebnim diskriminiranim grupama. Dakle svi mi – H-Alter, Lupiga, Forum i ostali – pisat ćemo samo o ljudima s invaliditetom, Romima ili srpskoj nacionalnoj manjini. To su važne teme. Ali ako se sve svodi na to, to ne znači samo da je sve drugo zanemareno, nego da se i te teme getoiziraju. Zapravo se guraju na stranu. To neće koristiti ni deprivilegiranim skupinama, ni javnosti, a ni novinarima. Konačno, u propozicijama natječaja stoji da se dobar dio novca mora potrošiti na stručno usavršavanje novinara. Ja imam 35 godina iskustva u novinarstvu i ako nisam educiran, neću više ni biti”, kaže Toni Gabrić. Natječaj za medije zajednice Gabrić uspoređuje s natječajem za suzbijanjem korupcije, raspisanim početkom 2019. U sklopu tog natječaja udrugama koje se bore protiv korupcije dodjeljuje se 85 milijuna kuna, također iz ESF-a. Preduvjet je, međutim, da te udruge moraju imati partnerski ugovor s tijelom javne vlasti koje bi trebale nadzirati.
“Dakle da bi se istraživao Milan Bandić, treba imati njegov pristanak. Možete misliti koje će udruge dobiti sredstva i kakvi će biti rezultati toga. Čini mi se da je cilj tih natječaja da se velika sredstva koja dolaze iz EU-a neutraliziraju i ne postignu nikakav društveno korisni efekt. Mi novinari dobit ćemo naše honorare, pa nekako i preživjeti. To je, međutim, tek ispunjavanje naših privatnih interesa. Javni interes natječajem za medije zajednice neće biti zadovoljen, a jako malo će dobiti i novinarstvo. Natječaj je formuliran samo da se nešto napravi, a zapravo da od svega ne bude ništa”, ogorčeno zaključuje Gabrić.
Sanja Despot, pak, pozdravlja činjenicu da je Ministarstvo kulture raspisalo ovaj natječaj.
“Unatoč strahovima da se to nikada neće dogoditi, treba priznati da je Ministarstvo ipak započelo s provođenjem natječaja za medije zajednice. S druge strane, u tom se natječaju težište stavlja na radionice ili edukaciju novinara – trebali bi jedni druge učiti kako se izvještava o ranjivim skupinama – umjesto proizvodnju medijskog sadržaja”, kaže novinarka, ironično dodajući kako su, s obzirom na stanje na sceni, sami novinari ranjiva skupina. I Gabrić I Despot ističu da su neprofitni mediji već toliko osiromašili, a njihovi novinari se rasuli ili napustili struku, da je veliko pitanje koliko će neprofitnih medija uopće biti u stanju povući sredstva iz natječaja, s obzirom da je za prijavu na natječaj potrebno ozbiljno znanje o pripremi projekata te opsežan birokratsko-administrativni rad. S druge strane, postoje i mišljenja da je natječaj namjerno raspisan uz takve uvjete, kako bi što većem broju neprofitnim medijima onemogućio prijavu.
Još jedna potencijalno prijeporna točka je činjenica da je Ministarstvo u propozicijama natječaja napisalo kako se radi o de minimis potporama. Riječ je o potporama vrijednosti do 200 000 eura – dakle milijun i pol kuna – koje po pravilima Europske komisije o zaštiti tržišnog natjecanja pojedini subjekt može dobiti unutar tri godine. Drugim riječima, to znači da neprofitni mediji mogu dobiti maksimalno milijun i pol kuna javnih sredstava u trogodišnjem periodu, odnosno da su ograničeni na pola milijuna kuna godišnje. Jednom kad dođu do tog iznosa neprofitnim bi medijima bili zatvoreni i svi drugi potencijalni javni fondovi. Naravno, ograničenje budžeta uvelike ograničava i količinu medijskog sadržaja koju je moguće proizvesti, pa posljedično i društveni utjecaj neprofitnih medija.
“Šteta što Ministarstvo nije točno objasnilo zbog čega su te potpore formulirane kao de minimis. Naveli su pravila na koja se pozivaju, no postoje i tumačenja da pojedina država-članica Unije može tražiti da se određeno ugroženo područje izuzme iz pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Pri tom, neprofitni mediji su u katastrofalnom stanju. Novac koji bi dobili sigurno ne bi ugrozio medijsko tržište. Čini se da nije postojala politička volja da se to pokuša”, kaže Despot. Slično Gabriću, i ona se boji da “unatoč tome što je natječaj za medije zajednice raspisan, to neće pomoći medijskom sektoru”.
Tezi da je – što se tiče definiranja potpora u sklopu natječaja za medije zajednice kao de minimis – u pitanju ipak politička volja, u prilog ide mišljenje vladinog Ureda za udruge iz ožujka 2014. godine. Ured je tada na upit neprofitnih medija dao mišljenje o pojašnjenju karaktera de minimis potpora Fonda za pluralizam, naglašavajući ipak da nije mjerodavan za tumačenje pravila o državnim potporama. U dopisu se – prema 107. članku stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU-a) – tumači da je svaka potpora koju dodijeli država članica u bilo kojem obliku, a kojom se narušava tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, “nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”. Međutim, u istom se mišljenju naglašava da, primjerice, potpore koje organizacijama civilnog društva dodjeljuje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (NZRCD), “nemaju za svoj cilj podupiranje poduzetničkih aktivnosti kojima je nakana stjecanje dobiti, već se njima potiče rad i aktivnosti neprofitnih organizacija od općeg dobra i interesa”. Iako se u nastavku dopisa navodi i dodatna činjenica da se potpore NZRCD-a ne smatraju državnim potporama te se i time ne podvode pod pravila o de minimis potporama, prvi argument – da je riječ o potporama koje nisu usmjerene podupiranju poduzetništva, već javnom interesu – izgledno otvara prostora za to da se isto tumačenje primijeni i na sredstva predviđena za medije zajednice. Kako to nije urađeno, moguće je da su opravdani strahovi prisutni u dijelu organizacija civilnog društva – strahovi da će vlasti ubuduće naširoko koristiti odredbe o de minimis potporama kao sredstvo ograničavanja, financijskog gušenja te ušutkivanja organizacija civilnog društva.
Komercijalni mediji = mediji zajednice?
Oko natječaja za medije zajednice postoje barem još dva prijepora. Prvi je činjenica da je natječaj raspisan u dvije faze – u svakoj po 15 milijuna kuna – što se po prvi puta spomenulo početkom ožujka 2019. godine.
“Razgovori o tom projektu medija zajednice vode se najmanje dvije godine, i do nedavno se nikada nije spominjalo da će natječaj biti raspisan u dvije faze. Prilikom razgovora koje je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) vodilo s Ministarstvom, rečeno je da se čeka donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima. Tim Zakonom, rekli su u Ministarstvu, namjeravaju ‘bolje definirati kako pomoći svim kvalitetnim medijima’ – a pri tom ne misle nužno samo na neprofitne. Takve najave potiču sumnje oko toga što se točno namjerava s preostalih 15 milijuna kuna”, priča Despot. Ministrica Obuljen Koržinek je, naime, više puta isticala da država treba sufinancirati sve medije koji ispunjavaju javnu funkciju, a to su po njoj i komercijalni mediji. Takav njen stav u izravnoj je suprotnosti s podlogom za medijsku strategiju, odnosno Radnim materijalima Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici RH 2015. – 2020. Riječ je o opsežnoj analizi medijskog polja, izrađenoj za mandata njene prethodnice Zlatar-Violić, koja je za cilj imala određivanje temeljnih smjernica budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj.
“Smatram da oni koji informiraju građane i uopće djeluju u području medija apsolutno ispunjavaju javnu funkciju, odnosno pružaju javnu uslugu. Međutim, ono što je velika razlika, a tako ne razmišljam samo ja nego i mnogi, u odnosu na stav iz te Strategije, to je da ne morate nužno biti neprofitni ili javni da biste pružili javnu uslugu. (…) Mislim da je fokus na neprofitne medije kao jedine koji osiguravaju javnu funkciju bio velik nesporazum pa, usudila bih se reći, i svojevrsna zamjena teza koja je stvorila nepotrebne polarizacije i zapravo nas udaljila od postizanja cilja. Smatram da naš cilj treba težiti tome da svi mediji budu relevantni, neovisni, profesionalni i da se to odnosi na sve koji pružaju javnu uslugu informiranja bez obzira kako su registrirani”, rekla je tako ministrica krajem 2017. u intervjuu za portal HND-a. To je ujedno i druga točka oko koje se spore novinari neprofitnih medija i Ministarstvo kulture. Riječ je o samoj definiciji neprofitnih medija. Zbog spomenutih je najava prisutan strah da MK namjerava do druge faze promijeniti definiciju medija zajednice kako bi pod nju potpadali i komercijalni mediji. Njima bi se time omogućilo da sudjeluju na natječaju za podjelu 15 milijuna kuna iz druge faze natječaja.
“Činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70-80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”, rekla je Obuljen Koržinek u istom intervjuu. Stvari postaju zanimljive kada uzmemo u obzir da je velik broj lokalnih radio i TV-postaja okupljenih u udruge HURIN i NUT blizak sadašnjoj vlasti.
“Čini mi se da se radi o potrebi lokalnih medija okupljenih u te udruge da se ubace u raspodjelu tih sredstava, što prema sadašnjim propisima ne mogu. Potreban je novi zakonski tekst da bi im se to omogućilo. Mnogi od tih medija osnovani su krajem 1990-ih, kada se tadašnja vladajuća stranka suočila s tim da će sići s vlasti. Započela je izgradnju rezervne medijske infrastrukture koja bi ostala u njihovim rukama i bila nezavisna od javnih medija“, kaže Milan Živković, savjetnik za medije ministrice Zlatar-Violić.
Informacije iz Ministarstva potvrđuju strahove da je namjera novac iz druge faze natječaja dijeliti i komercijalnim medijima, iako je Europski parlament u rezoluciji iz 2008. medije zajednice striktno definirao kao neprofitne medije. Toni Gabrić je odlukom ministrice u ožujku 2018. imenovan za člana radne skupine pri MK-u, koja je trebala raditi na prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima. Inače, sam novi Zakon potreban je zato što je sadašnji formuliran u vrijeme kada nisu bili razvijeni ni internetski mediji ni društvene mreže.
“Rad je trajao otprilike godinu dana i imali smo svega tri sastanka. Bio sam član podskupine koja se trebala baviti neprofitnim medijima i elektroničkim publikacijama. Nikad mi nije rečeno koje još podskupine postoje, tako da mogu govoriti samo o toj skupini. Međutim, kada se pogleda sastav njenih članova, upada u oči da su tu predstavnici komercijalnih medija, Hrvatske udruge poslodavaca i slično, ali da nema nikog iz struke, s politologije, sociologije, Pravnog fakulteta i tako dalje. Kad smo Saša Leković (bivši predsjednik HND-a, op.a.) i ja upitali zbog čega njih nema, odgovor je bio da će oni dobiti priliku uključiti se u raspravu kada Zakon bude dan na javno savjetovanje – znači kad stvar već bude gotova“, priča Gabrić. Aktualne vlasti, kaže, medijski prostor vide kao prostor nakladničkih interesa s kojima se trebaju dogovoriti.
“Njima su legitimni interesi – interesi RTL-a ili Nove TV. Uopće ne žele vidjeti da je smisao medija javni interes za kvalitetnim informiranjem. To se vidi iz sastava radne skupine. Tu su predstavnici raznih lobija, ali nitko tko bi rekao koji je smisao našeg postojanja osim zgrtanja novca”, nastavlja. Polovicom studenog 2018. u MK-u je zaključeno da je rad radne skupine završen te da će se uskoro sastaviti prvi nacrt zakona o kojem će se razgovarati – no to se do danas nije dogodilo.
“Inače, u studenom su nam materijali za raspravu uručeni neposredno prije samog sastanka – a riječ je o vrlo kompleksnoj materiji. U tih godinu dana nigdje se nije povuklo pitanje što bi to trebali biti mediji zajednice. Više su se provlačili kao usputna digresija. Kad smo već bili gotovi s tom sjednicom u studenom, državni tajnik u Ministarstvu kulture Krešimir Partl izjavio je da njemu ne leži moja teza da su mediji zajednici isključivo neprofitni mediji. Na to sam – po ne znam koji put – odgovorio da pogleda rezoluciju Europskoj parlamenta. On je odvratio da je nije stigao pogledati. U ožujku smo imali telefonski razgovor, u kojem je rekao da ‘stoji čvršće nego li ikad kod toga da mediji zajednice mogu biti i neprofitni, ali i niskoprofitni ili neprofitabilni proizvođači radijskog ili televizijskog programa, čiji su nakladnici i trgovačka društva'”, opisuje Gabrić. Cijela stvar je završila tako da mu je obećano kako će biti održana još jedna sjednica na kojoj će moći braniti tezu o neprofitnim medijima, međutim do nje nikada nije došlo.
“Sve skupa se čini kao proturanje unaprijed zadanih političkih stavova kroz formu demokratičnosti”, zaključuje Gabrić. U HND-u je, doznajemo, postojala i ideja da se piše Europskoj komisiji kako bi je upozorili što naše vlasti namjeravaju učiniti sa sredstvima ESF-a. Međutim, isto je pokušao GONG vezano uz spomenuti natječaj za borbu protiv korupcije. Odgovor EK-a bio je, otprilike, da ministar Marko Pavić – za ESF je nadležno Ministarstvo rada – radi dobar posao. Stoga su u HND-u bili obeshrabreni u namjeri da i oni pišu Komisiji. Krajem 2019. Toni Gabrić istupio je iz radne skupine Ministarstva kulture za izradu prijedloga novog Zakona o elektroničkim medijima. Isto je učinilo i samo Hrvatsko novinarsko društvo u cjelini.
Crowdfunding i filantropija: strategije preživljavanja?
Iz do sada rečenog jasno je da su neprofitni mediji bačeni na rub egzistencije – ukinuta im je svaka institucionalna potpora, a postojeće projektne potpore VEM-a ne omogućavaju održivo funkcioniranje, pa ni samo preživljavanje. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva nema nikakav program za neprofitne medije – H-Alter je, doduše, od NZRCD-a dobio trogodišnju institucionalnu potporu, ali – ističe Gabrić – “na H-Alter otpada samo mali dio tih sredstava. Mi smo trebali opisati našu djelatnost mnogo šire, a portal je zapravo samo jedan od nekoliko programa”. Također, treći medijski sektor nema mnogo sreće ni s prihodima od oglašavanja. Naime, kako je za naše istraživanje pojasnila Despot, “reklame se u principu daju u velike tiražne medije. Osim toga, često se dodjeljuju zahvaljujući vezama s vlasnicima medija. Kao neprofitni medij jako je teško dobiti reklamu, ili dobijete neke sitne od kojih ne možete živjeti. Taj način preživljavanja nije bio moguć”.
U tim uvjetima neki mediji okrenuli su se crowdfundingu. U Hrvatskoj je do sada provedeno nekoliko zapaženijih crowdfunding kampanja. Forum.tm je tako krajem 2016. prikupio otprilike deset tisuća dolara, što je portalu omogućilo nekoliko mjeseci života. Drugu kampanju Forum je organizirao kako bi prikupio sredstva da plati sudsku kaznu od 30 tisuća kuna, koja je portalu “odrezana” jer se njegov urednik Goran Borković nije odazvao sudu – premda poziv nikada nije primio. Što se ostalih medija tiče, krajem 2017. zagrebački Radio Student u svega šest dana prikupio je 60 tisuća kuna potrebnih za novi odašiljač. Najuspješnija kampanja, pak, zasigurno je bila ona portala Lupiga.com: tijekom mjesec dana, od 19. prosinca 2017. do 19. siječnja 2018. Lupiga je prikupio više od 255 tisuća kuna, odnosno više od 42 tisuće dolara, što je tom portalu omogućilo preživljavanje – i plaćanje tekstova suradnicima. Naime, realnost mnogih neprofitnih medija u međuvremena je postala ta da se tekstovi pišu na “dobrovoljnoj” bazi, odnosno bez honorara, a u nekim drugim medijima se zarađuje za goli život, odnosno svakidašnju egzistenciju novinara.
Međutim, crowdfunding nikako nije izvor koji bi neprofitnim medijima omogućio stabilno, a kamoli srednjoročno preživljavanje. Kao što je istaknuto na tribini o crowdfundingu, novčanu pomoć uplaćuju isti ljudi koji prate te medije – a ta publika najčešće, također, nema previše sredstava: oni zaista imućni radije financiraju utjecajnije medije od kojih mogu imati makar neizravne koristi. Kao što je istaknula i Gordana Vilović, profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, “crowdfunding nije dugoročno rješenje problema ovih medija, koji će se za određeno razdoblje ponovno naći u sličnoj situaciji”; istaknula je i da “neprofitni mediji, poput Lupige i Foruma, dugoročno ne mogu preživjeti bez potpore države.” Bez obzira što su ove kampanje demonstrirale čvrste veze između pojedinih neprofitnih medija i njihove publike koja ih je voljna podržati, teško je očekivati da bi, primjerice, uspješan rezultat prvog crowdfundinga, portal Lupiga mogao ponoviti svake godine, pa i u dužim vremenskim periodima. U nekim zemljama postoje mediji koji funkcioniraju na zadružnoj osnovi i koje velikim dijelom financiraju njihovi čitatelji – primjerice njemački dnevni list die Tageszeitung, odnosno taz. Međutim, vrlo je neizvjesno da li bi takav model funkcionirao na osiromašenom jugoistoku Europe.
Tijekom 2016. u Hrvatskoj je pokrenut još jedan pokušaj da se pomogne financiranje neprofitnih medija. Naime, 49 građana pokrenulo je zakladu Nezavisna – zaklada za slobodu medija. Među njima su – reći će jedna od osnivačica, Vesna Roller – “medijski radnici, sveučilišni profesori, aktivisti te umjetnici, i to doniranjem osobnih sredstava”. Riječ je o pojedincima svjesnim da se medijsko stanje u Hrvatskoj ne može popraviti bez razvoja neprofitnih medija, odnosno snažnog trećeg medijskog sektora.
“Do tog se cilja može doći samo osiguravanjem trajnih i stabilnih financijskih potpora za medije. Mi smo dovršili proces formalno-pravnog ustroja Zaklade te sada radimo na stvaranju inicijalne donatorsko-filantropske mreže. Ideja je da se osiguraju dugoročne potpore koje bi se dijelile putem natječaja”, kaže Roller. Izrazila je nadu da će Zaklada, odnosno njene potpore, početi funkcionirati do kraja 2019. Ideja je da se prikupe značajnija sredstva – i da se pritom svakako izbjegnu metode poput crowdfundinga, koje rade sami mediji.
“Želimo osigurati velike donatore, koji su spremni na duži rok davati sredstva. Također, želimo stvoriti zakladnu imovinu koja će sama stvarati dodatne prihode. No sve to zahtjeva vremena, naročito kako bi se izgradila stabilna mreža donatora. Radi se manje o pojedincima, a više o tvrtkama i međunarodnim akterima poput fondacija i drugih institucija. Želimo dijeliti solidnije iznose – ako pogledamo donacije od desetak tisuća kuna, nisam sigurna kolika je to pomoć, a koliko zapravo omča oko vrata. Svjesno smo da naša zaklada ne može nadoknaditi sustav javnog financiranja, ali namjera nam je da barem pomognemo da se taj medijski sektor održi na životu”, zaključuje Roller.
Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.
ObjavljenoObjavljeno
