Novi Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o autorskom i srodnom pravu predstavljaju prazne intervencije koje ne vode posebnog računa o javnom interesu.
Na 8. sjednici aktualnog saziva Hrvatskog sabora, koja se održala u petak, 1. listopada, među nizom usvojenih zakona našla su se dva ključna za regulaciju kulturnog polja: Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o autorskom i srodnom pravu. Podsjećamo, riječ je o prijedlozima čija je izrada bila obilježena brojnim, ozbiljnim kritikama i problemima, kako u pogledu procedure, tako i sadržaja, o čemu smo višekratno izvještavali na Kulturpunktu.
Tako su primjerice iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a istupili predstavnik sektora neprofitnih medija i urednik H-Altera Toni Gabrić, kao i predstavnici Hrvatskog novinarskog društva, koji su upozoravali na “ignoriranje zahtjeva krovne strukovne udruge i nezavisnih aktera, ali i na cjelokupnu usmjerenost zakonskog rješenja prema daljnjoj komercijalizaciji domaćeg medijskog polja”, kako pišeIvana Pejić. Pogodovanje privatnom sektoru i krupnom kapitalu nauštrb javnog interesa posebno je očito iz činjenice da novi ZEM po prvi puta omogućuje da se za sredstva Fonda za poticanje pluralizma i razvoj elektroničkih medija prijavljuju i komercijalni mediji, čime se neprofitni dio sektora stavlja u još goru situaciju od one u kojoj se trenutno nalazi. Znakovito je i brisanje odredbe koja je zabranjivala da vlasnik infrastrukture za distribuciju bude istovremeno i nakladnik medija – tzv. vertikalnu integraciju – o čemu je za portal Bilten.org ovih dana pisaoMilan F. Živković.
Što se pak novog Zakona o autorskom i srodnom pravu, njegov nacrt je već u prvoj verziji pokazao poteškoće s definiranjem elementarnih pojmova, poput autora i koautora. Prijedlog Zakona je izazvao i velike sporove u glazbenoj industriji, osobito na liniji diskografi-izvođači, u onom aspektu koji se tiče izvođačke naknade za streaming. Strukovne organizacije poput Hrvatske glazbene unije tako smatraju da Zakon u predloženom obliku i dalje omogućuje diskografima da od digitalnih servisa naplaćuju prava izvođača “bez ikakve obveze obeštećivanja glazbenika”. Uzevši sve navedeno u obzir, usvajanje novih dvaju zakona ostavlja dojam praznih intervencija čiji smisao se iscrpljuje u nominalnom usklađivanju s europskim okvirom i konkretnom pogodovanju interesima kapitala, osobito u području medija. U trenutku – ili, bolje reći, gotovo dvogodišnjem periodu – u kojem sve dramatično ukazuje na potrebu da se primat u kulturi daje upravo javnom interesu, takav uspjeh Ministarstva kulture i medija uistinu zaslužuje posebnu pažnju.