Intervju Nezavisna kulturna scena ima važnu ulogu u našoj kulturnoj povijesti u zadnjih dvadesetak godina zbog svog eksperimentalnog karaktera, sklonosti istraživanju i korištenju novih i drugačijih formi te angažiranog stava i praksi koje se često opiru dominantnim matricama. Dobar dio materijala nastalih na ovoj sceni teško je dostupan, može se naći samo u malom broju primjeraka te nije prikladno pohranjen. S obzirom da za te materijale ne brinu državne i lokalne institucije za to zadužene, započeo je rad na njihovu sakupljanju, očuvanju i prezentaciji osnivanjem Centra za dokumentiranje nezavisne kulture 2011. godine.
U Booksi je 19. rujna održan prvi otvoreni razgovor na temu community arhiva, u sklopu projekta Abeceda nezavisne kulture koji provode organizacije Kurziv i Kulturtreger iz Zagreba. Gosti su otvorenog razgovora bili dizajner Dejan Kršić, arhivistica Tamara Štefanac te Davor Mišković, predsjednik mreže Clubture i udruge Drugo more.
Projekt Abecede nezavisne kulture predstavile su Janja Sesar, predsjednica Kurziva, koja je prisutne upoznala s poteškoćama dokumentacije rada organizacija nezavisne kulture u proteklih dvadeset godina, te Miljenka Buljević, predsjednica Kulturtregera, koja je istaknula problematiku određivanja polja nezavisne kulture, odnosno pitanje što se arhivira, te uputila na potrebu trajnosti procesa arhiviranja.
Tamara Štefanac, nadovezujući se na činjenicu da projekt Abecede traje već četiri godine, rekla je da u kontekstu službene arhivistike to znači kao da je proces počeo jučer. Naime, s obzirom na aktualne zakone o arhiviranju, nedostatak financiranja, sporost procesa i nepostojanje svijesti o važnosti procesa onih koji bivaju arhivirani, Štefanac je istaknula da postoji mogućnost da se konkretni rezultati vide tek za desetak ili čak dvadesetak godina.
O tome što jest nezavisna kultura, odnosno objekt arhiviranja, Davor Mišković prisutne je proveo kroz kratku genezu pojma te zaključio da je do usustavljivanja pojma došlo kada su organizacije same sebe počele prepoznavati kao entitete odnosno razvile aktivan odnos prema vlastitom subjektivitetu. Organizacije nezavisne kulture prepoznale su se, povezale i približile te kroz djelovanje došle do tematske bliskosti. Mišković je istaknuo problem samodefiniranja organizacija, a Dejan Kršić je nastavno na taj problem spomenuo pozicioniranje na kulturnoj sceni kao važan segment moći onoga koji arhivira i onoga koji je arhiviran.
Organizacije se ne bave stabilizacijom svojih djelovanja već su usmjerene događajnosti, rekao je Mišković, te u tome pronašao glavni uzrok nemotiviranosti da njihova aktivna djelatnost bude arhivirana. No, potreba arhiviranja je aktualna jer, kao što je istaknuo Kršić, nove se organizacije nemaju na što referirati, pa je potreba osvještavanja kontinuiteta nužna. Upravo tome služe arhivi.
Miljenka Buljević ispričala je zanimljivost s nedavne turneje Kutije Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, gdje su se susreli s dva nepomirena stajališta organizacija čiji su rad htjeli arhivirati. Prvo se pojavilo pitanje zašto bi organizacije uopće same sebe arhivirale, da bi se potom postavilo pitanje zašto to ne radi Državni arhiv. Kao što je vidljivo, put između odbijanja dokumentiranja kontinuiranog rada i potrebe institucionalnog priznanja toga rada, kratak je.
Upravo problem osvještavanja potrebe dokumentiranja samih subjekata i neznanje ili ignoriranje onih koji imaju moć ili kontrolu nad proizvodnjom sjećanja, istaknuli kao zajednički prisutni predstavnici nezavisne i institucionalne scene, konkretnije Državnog arhiva.
Tijekom razgovora gostiju i publike istaknuta je važnost privatnih arhiva i kolekcionarskih zbirki koje mnogi privatni subjekti zatajuju jer ih smatraju hobijem ili nevažnim sakupljanjem. Rečeno je da bi arhiv Centra za dokumentiranje nezavisne kulture sljedeće godine trebao biti online, projekt digitalizacije prijavljen je Ministarstvu kulture, a prisutni predstavnici institucionalnih arhiva izrazili su veliko zadovoljstvo postojanjem arhiva Centra, s jedne strane jer se netko bavi time što smatraju da bi trebao biti i njihov posao, a s druge strane zato što se arhiviranje događa i napreduje i izvan službenih struktura.
Ponajviše je istaknuta potreba educiranja organizacija o važnosti i načinu dokumentiranja, na što je ukazivala i relativno slaba posjećenost razgovora od strane samih organizacija na čijem dokumentiranju Centar radi. Također, nužnost veće vidljivosti Centra i u fizičkom obliku, u vidu izložbi i predstavljanja, a ne samo na mreži, podjednaka je odgovornost onih koji arhiviraju i onih čiji je rad arhiviran.
Matija Mrakovčić
ObjavljenoObjavljeno
